Kako habanje guma zagađuje vodu i ugrožava životinje

Istraživači upozoravaju na toksične učinke na vodene organizme i povezane ekološke posljedice. Čestice trošenja guma ulaze u rijeke i jezera prvenstveno putem vjetra i kiše. Ove čestice čine 50% do 90% sve mikroplastike koja se slijeva s cesta tijekom kiše. Nadalje, znanstvene ekstrapolacije sugeriraju da gotovo polovica (45%) mikroplastike pronađene u tlu i vodi potječe od abrazije guma . Koncentracija čestica trošenja guma u vodenim tijelima može varirati za nekoliko redova veličine, u rasponu od 0,00001 do 10 000 miligrama po litri.

Čestice sadrže složenu mješavinu različitih spojeva, uključujući otrovne tvari : teške metale poput kadmija i cinka te organske tvari poput zaštite ozona ili antioksidansa 6-PPD. Ako čestice istrošenih guma završe u slatkovodnim ekosustavima , onečišćujuće tvari se odatle ispiru.

U ovom članku autori analiziraju postojeće studije o učincima čestica trošenja guma na vodene organizme , pružajući pregled mogućih ekoloških posljedica. „Problem s abrazijom guma nisu samo same čestice, koje dugo ostaju u okolišu i ponašaju se poput druge mikroplastike, već i ispiranje toksičnih aditiva“, rekao je prof. Hans-Peter Grossart, istraživač na IGB-u i koautor pregledne studije.

Uostalom, automobilske gume sastoje se od više od same gume. Zapravo, u gumi od guma identificirano je 2456 kemijskih spojeva , od kojih je 144 prisutno u procjednim vodama. To uključuje organske zagađivače poput heksa(metoksimetil)melamina, dibutil ftalata i N-(1,3-dimetilbutil)-N’-fenil-p-fenilendiamina (6-PDD) i njegovog derivata, 6-PDD-kinona.

Osim toga, prisutni su teški metali poput cinka i mangana u znatnim količinama, kao i kadmij i olovo. Ove se tvari koriste za zaštitu ozonskog omotača, kao antioksidansi ili plastifikatori te kao vulkanizatori, sredstva za ojačanje i punjenje.

Čestice i njihovo ispiranje mogu potaknuti stvaranje slobodnih radikala (oksidativni stres) u organizmima, uzrokovati genetske promjene i promijeniti njihov imunološki odgovor. Na individualnoj razini mogu utjecati na prehrambene navike, reprodukciju i preživljavanje.

Studija također ističe šire posljedice za strukturu i funkciju ekosustava s ciljem premošćivanja jaza između toksikoloških odgovora u živim organizmima i procesa na razini ekosustava. Na razini ekosustava, čestice uzrokuju promjene u sastavu vrsta, smanjujući vodenu bioraznolikost i mijenjajući hranidbenu mrežu. Kao rezultat toga, značajno utječu na cikluse ugljika i dušika, mijenjajući time bitne procese poput stvaranja biomase i dostupnosti hranjivih tvari.

Međutim, studije toksičnosti često se provode u laboratorijskim uvjetima i mogu se prenijeti na prirodne ekosustave samo u ograničenoj mjeri. Prvo, interakcije u prirodi između nežive tvari i živih organizama su složenije. Drugo, u laboratorijskim eksperimentima obično se koriste veće koncentracije nego što su zapravo relevantne u okolišu. Ipak, autori preporučuju da se opasnosti od abrazije guma shvate ozbiljno.