Charles Baudelaire - Splin Pariza

»Zapravo, to je opet Cvijeće zla, ali s mnogo više slobode…«, pisao je Baudelaire prijatelju o svojim Malim pjesmama u prozi. Ponesen poetskom imaginacijom, on se u Cvijeću zla prepušta svom neobuzdanom nadahnuću, dok je Splin Pariza (kako je knjiga poslije, prema pronađenim zapisima autora, preimenovana) puno smireniji, u njemu je više suptilnih zapažanja i sanjarske kontemplacije. Splin je istančano provedena lirska tema u prozi, zapravo niz tema koje se poput glazbenih stavaka originalne suite povezuju u zanosnu cjelinu. Ovo čudesno djelo stvoreno je od proze i čiste poezije, od bljeskova analitičkog duha i suptilnog poniranja u ljudsku dušu, od stvarnosti i snova, od lucidnog rezoniranja i sugestivne osjećajnosti. Ovdje su granice između poezije i proze odbačene, ali njihova bit nije žrtvovana – obje žive svojim punim životima, isprepliću se i jedna drugu intenziviraju. I baš je u tom majstorskom spajanju ili prelijevanju oprečnih elemenata tajna impresivnog dojma i renomea Baudelaireovih pjesama u prozi. Stvarajući tu novu književnu vrstu, on je vrhunski izrazio ono za što se dotad još nije ni znalo da se može izraziti!

Za ilustraciju skrećemo pozornost na čudesnu pjesmu Stranac, odlučujuću za objavljivanje ove knjige u Šarenom.

STRANAC

– Kaži, zagonetni čovječe, tko ti je srcu najdraži? Otac ili majka? Sestra ili bratac?
– Ja nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
– A prijatelji?
– Smisao te riječi još do dana današnjega nisam spoznao.
– A domovina?
– Ne znam u kojem se kraju svijeta ona nalazi.
– Možda voliš ljepotu?
– Volio bih je kad bi bila božanska i besmrtna.
– Zlato?
– Mrzim ga, baš kao što vi mrzite Boga.
– Pa što onda voliš, čudnovati stranče?
– Volim oblake, oblake koji putuju… tamo… tamo daleko… one divne oblake!

Charles Pierre Baudelaire, francuski pjesnik i kritičar. Njegovo djelo sadrži elemente romantizma i orijetaciju simbolista. Uz zbirku pjesama Cvjetovi zla (Fleurs du mal), koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim djelom 19. stoljeća, napisao je i zbirku pjesničkih crtica Spleen Pariza, kojima je stvorio novu pjesničku vrstu. Pisao je sjajne likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Bio je jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih desetljeća nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje.

Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Barbey d’Aurevilly vidi u njemu «jednog Dantea jedne posrnule epohe».

Kroz svoje djelo, Baudelaire je nastojao istkati i pokazati veze između zla i ljepote, nasilja i naslade (Mučenica). Usporedno svojim zastrašujućim pjesmama (Semper Ædem) ili za njegovo doba skandaloznim (Delphine i Hyppolite), on je izrazio melankoliju (Mœsta et errabunda) i zavist uostalom (Poziv na putovanje).

Izdavač: Šareni dućan