Operacija fortune – rutina za macho muškarce

Kad god pošaljete Jasona Stathama na misiju, ma koliko tešku bila, slika je uvijek ista: zločesti se izležavaju po zemlji. Akcijski ćelavi muškarac s trodnevnom bradom ravna jaknu dok njegove ležerne riječi lelujaju bojnim poljem. Stathama nitko ne može savijati, a kamoli slomiti. To je zato što nitko ne želi vidjeti Stathama na bilo koji drugi način osim na taj način. Kao ostavština Chucka Norrisa, duboko skrivenih emocija, kao muški stereotip, kao predstavnik akcijom zasićenih Hard Boiled krimi trilera.

Naravno, takve uloge mogu i trebaju imati svoje mjesto u kinima. Daleko od stvarnosti, neuništiv, konstanta u nestalnom razvoju vrijednosti koje pušu kinematografijom. Guyu Ritchieju se to sviđa. Ovo mu nije prvi put da bira Stathama, ali prvi put kao da više ne zna što bi sa svojom zvijezdom. I to u kontekstu priče koja se gubi u svojoj zamjenjivosti i samo povremeno ima ono što je potrebno da odigra Ritchiejevu sklonost prema podcjenjivanju zločina. Srećom, on još uvijek ima Hugha Granta na brodu, koji pod stare dane ne voli ništa više od satire svoje slike. I dobar je u tome. Zapravo jako dobar. Ta slatka samodostatnost, koja skriva prijeteće misli, daje potreban začin plitkoj špijunskoj komediji.

Super špijuna Orsona Fortunea angažira britanska tajna služba kako bi spriječio da tehnologija koja prijeti svijetu padne u pogrešne ruke. Orsonov redoviti tim je zauzet pa se on nevoljko mora udružiti sa zelenim JJ-om, majstorom za sve, i izvanrednom CIA-inom stručnjakinjom za računala Sarah Fidel. Prateći dogovor o trgovini ukradenim oružjem kodnog imena “Ručka”, tim regrutira najveću filmsku zvijezdu Hollywooda Dannyja Francesca da se infiltrira u operaciju prljavo bogatog trgovca oružjem Grega Simmondsa.