Četvrtina podatkovnih centara nalazi se ondje gdje vode ponestaje barem dio godine

Digitalna infrastruktura obično se opisuje kroz potrošnju struje i emisije, ali nova globalna analiza otvara i drugo pitanje: gdje podatkovni centri stoje u odnosu na lokalnu raspoloživost vode. Istraživački tim mapirao je 9.347 evidentiranih operativnih podatkovnih centara te njihov položaj usporedio s mjesečnim vodnim bilancama. Rezultat nije procjena koliko pojedina zgrada troši, nego pokazatelj izloženosti lokacija područjima u kojima potražnja za vodom povremeno premašuje raspoloživu obnovljivu vodu.

Karta pokazuje da se 2.315 centara, odnosno približno četvrtina promatranog uzorka, nalazi u područjima s takvim manjkom barem tijekom jednoga mjeseca godišnje. Nalaz je važan jer se rashladna voda najčešće nabavlja lokalno, za razliku od električne energije koja može putovati mrežom na velike udaljenosti. Stoga širenje računalnih kapaciteta može postati i pitanje upravljanja istim riječnim slivom, podzemnim vodama ili gradskim sustavom opskrbe.

Što karta zapravo mjeri

Autori su pojam vodnog manjka definirali kao mjesec u kojem je obnovljiva raspoloživa voda manja od ukupne potrošnje u promatranom području. Računica obuhvaća sektorsku potražnju i potrebu da dio vode ostane u okolišu, a prostor je podijeljen na ćelije približne veličine 50 kilometara na ekvatoru. Polazišna vodna slika odnosi se na razdoblje 2001.–2010.

Takav pristup ne govori da svaki podatkovni centar u označenom području uzrokuje manjak, niti dokazuje da je već istisnuo druge korisnike. On pokazuje prostorno preklapanje infrastrukture s već napetom vodnom bilancom. U uzorku je 41 posto lokacija u područjima u kojima se voda primarno koristi u gradovima i općinama, a za dodatnih 28 posto glavni je korisnik poljoprivreda. Za 523 centra vodni manjak već traje najmanje devet mjeseci godišnje.

Nije riječ o mjerenju potrošnje pojedine tvrtke

Studija namjerno ne izračunava izravnu potrošnju vode za svaki objekt. Takav bi izračun tražio podatke o računalnom opterećenju, tehnologiji hlađenja i pokazatelju učinkovitosti uporabe vode, koji nisu standardizirano dostupni za cijeli sektor. I sama baza od 9.347 lokacija vjerojatno ne obuhvaća sve manje, nove ili nejavno prijavljene pogone.

To ograničenje mijenja način čitanja brojki. Četvrtina nije udio svjetske potrošnje vode koju stvaraju podatkovni centri, nego udio evidentiranih centara izloženih barem jednom mjesecu regionalnog manjka. Također, posljedice za stanovništvo, poljoprivredu ili rad samih postrojenja nisu u ovom radu izmjerene. One ostaju otvoreno pitanje za lokalne analize koje bi spojile stvarne podatke o radu objekta, izvore zahvata i pravila raspodjele vode.

Scenarij zagrijavanja nije prognoza za određenu godinu

U drugom dijelu analize tim je ispitao situaciju pri globalnom zagrijavanju od 3 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Središnja procjena pet klimatskih modela povećava izloženi udio lokacija na 33 posto. To nije predviđanje da će se taj ishod nužno dogoditi, niti je riječ o procjeni za sljedeću godinu. Riječ je o uvjetnom scenariju izrađenom s projekcijama putanje vrlo visokih emisija SSP5-8.5.

Modeli dosežu sredinu vjerojatnosnog prijelaza prema pragu od 3 °C u različitim desetljećima, od razdoblja oko 2039. do oko 2068. Autori su koristili desetogodišnje prozore oko tih prijelaza i prikazali prosjek pet modela, a ne puni raspon najsuših i najvlažnijih mogućih ishoda. Nesigurnost dodatno proizlazi iz klimatskih i hidroloških modela te iz činjenice da dugotrajne pojave poput El Niña nisu obuhvaćene.

Od izbora lokacije do pravila dijeljenja vode

Nalaz ne nalaže jedno tehničko rješenje. Hlađenje s manje slatke vode, uporaba pročišćene otpadne ili morske vode i smještaj u vodom bogatija područja mogu smanjiti pritisak na lokalne izvore, ali svaka opcija ima uvjete i kompromise. Suho hlađenje, primjerice, može povećati potrošnju električne energije; zamjena izvora vode ne rješava automatski utjecaje energije i prostora.

Zato je najčvršća poruka istraživanja upravljačka, a ne senzacionalna: pri odobravanju novih kapaciteta treba javno usporediti lokalnu vodnu bilancu, sezonske vrhunce potražnje, druge korisnike i stvarne podatke o potrošnji postrojenja. Globalna karta može označiti gdje je potreban oprez. Odgovor na pitanje hoće li se ondje doista pojačati sukob oko vode može dati tek detaljna procjena za pojedini sliv.