Pet i pol godina nakon pokusa: ekspedicija ispituje trag dubokomorskog rudarenja

Pet i pol godina nakon pokusnog vađenja polimetalnih nodula s pacifičkog dna, istraživački brod SONNE krenuo je prema mjestu na kojem bi se moglo vidjeti koliko se sporo oporavlja život u velikim dubinama. Ekspedicija SO322 u listopadu 2026. plovi u Clarion-Clipperton zonu (CCZ), golemu oblast sjeverno od ekvatora između Meksika i Havaja. Znanstvenici ondje ne idu provjeriti radi li rudarska tehnologija, nego mjeriti njezin ekološki trag: na samome dnu i u vodi neposredno iznad njega.

To je važna razlika. Rasprava o dubokomorskom rudarstvu često se vodi oko metala potrebnih industriji, ali o ekosustavima na četiri kilometra dubine i više znamo razmjerno malo. Zato će podaci s ovog povratka na teren biti korisni za preporuke o međunarodnim pravilima, no neće sami po sebi dati konačan odgovor smije li se ili ne smije rudariti u CCZ-u.

Noduli nisu samo ruda

Polimetalni noduli, nakupine bogate metalima, rastu nevjerojatno sporo: otprilike jedan do dva milimetra u milijun godina. Kad ih sediment prekrije, ponovno se otapaju. U inače mekom i tamnom okolišu ponajprije su rijetka čvrsta podloga. Na njima žive ili se za njih vežu sitni organizmi, među kojima mogu biti moruzgve, mekani koralji i velike stapčaste spužve. Takvi organizmi stvaraju daljnja mikrostaništa, pa uklanjanje nodula nije isto što i pomicanje kamenja s običnog morskog dna.

U proljeće 2021. belgijska tvrtka Global Sea Mineral Resources ondje je 74 sata isprobavala daljinski upravljani prototip sakupljača. Vozilo je prešlo oko 32 kilometra te pokupilo nodule s približno 54.000 četvornih metara dna, površine usporedive sa sedam nogometnih igrališta. Sadašnja će posada uspoređivati taj poremećeni prostor s okolnim područjima. Ključno pitanje nije samo što je nestalo odmah nakon prolaska stroja, već što je ostalo pet i pol godina poslije.

Trag koji ne ostaje samo u brazdi

Uklanjanje nodula i površinskog sloja sedimenta tek je prvi dio mogućeg učinka. Rad stroja podiže fini sediment u pridnenoj vodi. Oblak se potom može slegnuti i nekoliko stotina metara dalje, zatrpavajući organizme koji su nepokretni ili filtriraju hranu iz vode. Dio ih se možda može očistiti, dio vjerojatno ne može; upravo će trajanje i doseg takvih posljedica istraživači pokušati razlučiti.

Na brodu su daljinski upravljano vozilo KIEL 6000, autonomno podvodno vozilo ABYSS, tri uređaja koja se spuštaju i ostavljaju na dnu te alati za uzorkovanje sedimenta. U 54 dana bez uplovljavanja u luku sudjeluje 39 znanstvenika iz 17 ustanova i sedam europskih zemalja. Biolozi, mikrobiolozi, kemičari, oceanografi i geolozi pratit će promjene zajednica na dnu, svojstva sedimenta i stanje u vodi. Ispitat će i mogu li umjetne tvrde podloge potaknuti ponovno naseljavanje mjesta s kojih su noduli uklonjeni.

Rezultati tek slijede

Važno je ne zamijeniti polazak ekspedicije s već dobivenim dokazom. SO322 tek prikuplja uzorke i opažanja; njezini rezultati još nisu objavljeni. Voditelj ekspedicije Matthias Haeckel očekuje da se specifično stanište nodula neće oporaviti u vremenskim razmjerima relevantnima ljudima, no to je znanstveno očekivanje koje ovo istraživanje treba dodatno provjeriti, a ne gotov nalaz ekspedicije.

Neizvjesnost je još šira. Prema istraživačkom timu, oko 90 posto dosad uzorkovanih vrsta u CCZ-u još nema znanstveno ime, a nije dovoljno jasno ni kako su populacije povezane na golemim udaljenostima. Ako su im za razmjenu gena potrebne međutočke koje bi rudarstvo prekinulo, posljedice bi mogle nadilaziti neposredno zahvaćene brazde. Upravo zato povratak na isto mjesto nakon nekoliko godina vrijedi više od slike snimljene odmah nakon pokusa: pokazat će što u dubokom moru ostaje vidljivo kada početni poremećaj utihne.