Transhumanca pred UNESCO-om: može li sezonsko stočarstvo postati zajednička europska baština?

Sezonsko premještanje stoke, poznato kao transhumanca, bit će među nominacijama koje se razmatraju na 21. sjednici Međuvladinog odbora UNESCO-a za očuvanje nematerijalne kulturne baštine. Sjednica se održava od 30. studenoga do 5. prosinca 2026. u kineskom Xiamenu, a u multinacionalnoj nominaciji sudjeluje i Hrvatska.

Baština koja se kreće kroz krajolik

Transhumanca nije samo put kojim stoka prelazi iz jednog područja u drugo. Ona obuhvaća znanja o vremenu, vodi, pašnjacima i ponašanju životinja, ali i društvene dogovore koji omogućuju da se putovanje ponavlja kroz generacije. Sezonski ritam povezuje nizinske i planinske prostore, obitelji, susjede i zajednice koje dijele krajolik.

U takvom načinu života znanje se često prenosi praktično. Mlađi uče kako prepoznati promjenu vremena, odabrati put, zaštititi životinje i koristiti prirodne resurse. To nije znanje zapisano samo u priručniku. Ono se razvija kroz ponavljanje, promatranje i prilagodbu uvjetima koji se mijenjaju iz godine u godinu.

Multinacionalna nominacija

U nominaciji „Transhumance, the seasonal droving of livestock” sudjeluje 16 država: Hrvatska, Albanija, Andora, Austrija, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Rumunjska, Španjolska, Bugarska, Poljska, Srbija, Slovačka, Turska i Ukrajina. Tolik broj država pokazuje da je riječ o praksi koja prelazi državne granice, ali ne briše lokalne razlike.

Svaka zajednica ima vlastiti krajolik, životinje, raspored kretanja i priče. Zajednički upis ne znači da sve postaje isto. Njegova je vrijednost u tome što pokazuje širu povezanost iskustava i potiče države da surađuju u očuvanju znanja koje se ne može vezati uz samo jednu administrativnu granicu.

Što UNESCO razmatra

Nominacija je predložena za Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Na sjednici u Xiamenu Odbor će razmatrati i druge nominacije za Reprezentativni popis, Popis nematerijalne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita te prijedloge za Registar dobrih praksi očuvanja.

Službeni popis za ciklus 2026. obuhvaća 64 dosjea. To znači da nominacija transhumance ulazi u formalni proces ocjene, ali još nije isto što i odobren upis. Odluka se očekuje tijekom sjednice. Važno je zadržati tu razliku jer baština nije potvrđena samom činjenicom da je dosje predan ili uvršten na dnevni red.

Hrvatska je prihvat zajednice za ovu multinacionalnu nominaciju dostavila UNESCO-u 31. ožujka 2025. Time je pokazano da iza kandidature stoji formalni postupak i sudjelovanje zajednice, a ne samo naknadna želja institucija da se određena praksa predstavi kao baština.

Živa baština nije muzejski predmet

Nematerijalna kulturna baština razlikuje se od predmeta koji se može staviti u vitrinu. Ona postoji dok je ljudi izvode, prenose i prilagođavaju. Ako se sezonsko stočarstvo upiše na UNESCO-ov popis, time se ne bi zaštitio samo opis prošle prakse. Pitanje bi bilo kako omogućiti da zajednice i dalje imaju uvjete za njezino održavanje.

To može uključivati pristup pašnjacima, prolaz kroz krajolik, brigu o vodi, podršku mladima koji žele nastaviti praksu i poštovanje lokalnih pravila. Ako se tradicija predstavi samo turistima, bez stvarnih uvjeta za njezin nastavak, ona može postati scenografija bez zajednice koja je nosi.

Između poljoprivrede i kulture

Transhumanca se nalazi na sjecištu poljoprivrede, ekologije i kulture. Kretanje stoke kroz različite nadmorske visine povezano je s korištenjem zemljišta i održavanjem određenih krajolika. Pastirsko znanje može sadržavati informacije o biljkama, vodi, vremenu i sezonskim promjenama koje su važne i izvan samog stočarstva.

Istodobno, ne treba romantizirati život koji je fizički zahtjevan i ekonomski nesiguran. Mnoge zajednice suočavaju se sa starenjem stanovništva, napuštanjem sela, promjenom tržišta i pritiskom na zemljište. Očuvanje baštine mora zato uključiti i pitanje uvjeta života. Nije dovoljno reći da je praksa vrijedna ako ljudi koji je održavaju nemaju mogućnost od nje živjeti.

Europska priča s lokalnim glasovima

Multinacionalna nominacija daje transhumanci europsku vidljivost, ali njezin sadržaj moraju ispričati lokalne zajednice. U njima se nalaze sjećanja na putove, obiteljske uloge, sporove oko pašnjaka, načine čuvanja stada i promjene koje su nastale u posljednjim desetljećima.

Takve priče mogu povezati generacije. Stariji prenose iskustvo, a mlađi ga mogu dopuniti novim tehnologijama i suvremenim načinima organizacije. Tradicija se tada ne čuva tako da ostane nepromijenjena, nego tako da zadrži smisao dok se prilagođava stvarnim uvjetima.

Odluka u Xiamenu

Na sjednici od 30. studenoga do 5. prosinca UNESCO-ov Odbor odlučit će o tome kako će se transhumanca dalje tretirati u okviru Reprezentativnog popisa. Bez obzira na konačan ishod, sam proces pokazuje da sezonsko stočarstvo nije samo ostatak prošlosti. Ono je skup znanja, odnosa i praksi koje još postoje, ali trebaju prostor za nastavak.

Hrvatsko sudjelovanje u nominaciji otvara pitanje kako se domaća baština predstavlja u međunarodnom kontekstu. Najvrjedniji rezultat neće biti samo oznaka na popisu, nego mogućnost da se glasovi zajednica čuju i da se osiguraju uvjeti u kojima će se njihova znanja prenositi i nakon ovogodišnje sjednice.