Četiri arhanđela – duhovni i mistični svijet pjesništva Vladimira Nazora

Kršćanska sadašnjost objavila je zbirku izabranih pjesama Vladimira Nazora pod naslovom Četiri arhanđela. Knjiga donosi susret s jednim od najosebujnijih i manje poznatih dijelova njegova književnog stvaralaštva. Uredio ju je Božidar Petrač, oplemenivši je opsežnom popratnom studijom kojom osvjetljava razvoj Nazorova pjesništva s naglaskom na njegovu duhovnu i religioznu dimenziju.

Vladimir Nazor (1876. – 1949.) u hrvatskoj je književnosti ponajprije zapamćen kao pjesnik iznimne stvaralačke snage, čiji je opus obilježen raznovrsnim temama, motivima i stilskim mijenama. Njegove pjesme nadahnute slavenskom mitologijom, hrvatskom poviješću, prirodom i mediteranskim krajolikom zauzimaju važno mjesto u hrvatskoj književnoj baštini. No uz poznatiju pjesničku sliku Nazora postoji i ona intimnija, refleksivna i duhovna, u kojoj se pjesnik sve snažnije okreće pitanjima čovjekove egzistencije, transcendencije, vjere i odnosa s Bogom.
Upravo je ta dimenzija u središtu zbirke pjesama Četiri arhanđela. Kako u popratnoj studiji ističe Božidar Petrač, „Nazorovo pjesništvo prolazilo je kroz različite razvojne faze, a osobito se važnom pokazuje preobrazba njegova ranijeg vitalizma i panteističkoga doživljaja prirode u sve izraženiju kontemplativnost i kršćanski mistički senzibilitet“. U pjesmama nastalima nakon Prvoga svjetskog rata pjesnik se sve više posvećuje unutarnjemu svijetu, promišljanju ljudske sudbine, prolaznosti i vječnosti te traganju za smislom života.

Poema koja zauzima posebno mjesto u hrvatskom pjesništvu
Središnje mjesto knjige zauzima poema Četiri arhanđela, jedno od najosebujnijih Nazorovih pjesničkih ostvarenja. Prvo izdanje, pod naslovom Pjesme o četiri arhanđela, objavljeno je 1927. godine na Sušaku u svega 250 primjeraka i nije bilo namijenjeno prodaji. Drugo izdanje, iz 1942. godine, nosilo je naslov Četiri arhanđela, a konačna verzija pjesničkoga djela uvrštena je u Nazorova Sabrana djela iz 1977. godine.

Rafael, Uriel, Mihail i Gabriel
Petrač ovu poemu određuje kao religiozno-mistični spjev, odnosno lirski oratorij, jedinstven u hrvatskom pjesništvu. Njezina je kompozicija izgrađena oko četiriju arhanđela – Rafaela, Uriela, Mihaila i Gabriela, Božjih vjesnika i posrednika između Boga i čovjeka. Svaki od njih simbolizira određeno razdoblje stvaranja i čovjekova duhovnog puta, a zajedno sudjeluju u pjesnikovoj viziji svijeta kojim upravljaju duhovne sile i koji svoju puninu pronalazi u zajedništvu s Bogom.
Nazor pritom povezuje biblijsku predaju, kršćansku teologiju i mističnu simboliku. Od stvaranja svijeta i čovjekova pada, preko duhovne borbe dobra i zla, do navještenja Kristova rođenja i nade u vječni život, pjesnik razvija cjelovitu viziju povijesti spasenja. U središtu te vizije nalazi se Krist, čijim se utjelovljenjem, mukom, smrću i uskrsnućem otvara perspektiva novoga stvaranja i čovjekova spasenja.

Posebno se izdvajaju pjesme Božić, Blagoslov, Duhovi, Tijelovo, Mistički brak i Via crucis, u kojoj Nazor kroz četrnaest postaja križnoga puta promišlja Kristovu i vlastitu patnju, pokoru i nadu u uskrsnuće. Zbirka završava pjesničkom razradom Gospodnje molitve, Oče naš koji jesi na nebesi!, u kojoj pjesnik osobne i ljudske potrebe povezuje s pouzdanjem u Božju providnost.
Knjigu potražite u knjižarama ili web knjižari Kršćanske sadašnjosti.

Izdavač: Kršćanska sadašnjost