Glazbeni kompas Hrvatske: Može li dijalog nadvladati polarizaciju oko Thompsonovog koncerta?

U srcu živopisne Hrvatske, zemlje bogate poviješću i prirodnim ljepotama, gdje se planinski lanci spuštaju prema azurnom Jadranu, a drevni gradovi čuvaju priče o burnim vremenima, ponovno se rasplamsava stara, ali uvijek živa rasprava. Povod je najavljeni koncert Marka Perkovića Thompsona, glazbenika čija figura u hrvatskom javnom prostoru izaziva duboke podjele. Kao da se nad zemljom nadvila magla polarizacije, gdje se argumenti često svode na crno-bijele krajnosti, zanemarujući bogatstvo nijansi koje čine kulturni identitet jednog naroda.

Dok se karte na online platformama rasprodaju brzinom svjetlosti, javljaju se dva oprečna tabora. S jedne strane, dio javnosti izražava svoje neslaganje, nerijetko i ogorčenje, zbog glazbe koju Thompson izvodi. Njihove kritike sežu od tematike pjesama koje mnogi smatraju nacionalistički obojenima, pa sve do povezivanja s kontroverznim simbolima i ideologijama iz prošlosti. U njihovim očima, Thompsonova glazba ne predstavlja ono najbolje od hrvatske kulture, već naprotiv, potiče podjele i budi duhove prošlosti koji bi trebali ostati zakopani.

S druge strane, Thompsonovi pobornici s entuzijazmom najavljuju svoj dolazak na koncert. No, u žaru obrane svog omiljenog glazbenika, nerijetko se služe argumentom koji otkriva dubinu kulturnog sužavanja prostora. “Ako može Priovićka, može i Thompson,” odjekuje kao refren u njihovim raspravama. Ovaj argument, naizgled jednostavan, u sebi krije opasnu redukciju cjelokupne glazbene i kulturne scene na samo dva pola – turbo-folk i nacionalistički pop-rock. Kao da između ta dva žanra ne postoji čitav spektar glazbenih izraza, umjetnika koji svojim radom obogaćuju kulturnu baštinu Hrvatske i grade mostove prema drugim kulturama.

Ova simplifikacija je posebno zabrinjavajuća u kontekstu bogate hrvatske kulturne povijesti. Stoljećima su na ovim prostorima stvarali umjetnici čiji je rad ostavio neizbrisiv trag u književnosti, likovnoj umjetnosti, klasičnoj glazbi, filmu i kazalištu. Imamo imena poput Miroslava Krleže, Ivana Meštrovića, Vatroslava Lisinskog, Ruže Pospiš Baldani, Arsena Dedića, Olivera Dragojevića i mnogih drugih čija su djela prešla granice Hrvatske i postala dio europske i svjetske kulturne baštine. Gdje su u ovoj polariziranoj raspravi oni? Zašto se njihova ostavština ne koristi kao mjerilo kulturne vrijednosti i bogatstva?

Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje i narativ koji se često provlači kroz rasprave o Thompsonovoj glazbi. Naime, među njegovim pobornicima nerijetko se javlja teza da tko ne sluša Thompsona, taj nije “pravi Hrvat” i da “mrzi Hrvatsku”. Ova isključivost ne samo da je netočna, već je i opasna. Patriotizam i ljubav prema domovini mogu se izražavati na bezbroj načina, a glazbeni ukus je individualna stvar koja ne bi smjela biti mjerilo nacionalne pripadnosti ili domoljublja.

S druge strane, kritičari Thompsonove glazbe ponekad odlaze u drugu krajnost, etiketirajući svakoga tko ga sluša kao “ustašu”. Ova generalizacija je jednako štetna i nepravedna. Među Thompsonovom publikom sigurno ima onih koji dijele problematične stavove, ali isto tako ima i onih koji u njegovoj glazbi pronalaze izraz nekih drugih osjećaja – možda vezanih uz Domovinski rat, možda uz neki specifičan regionalni ili kulturni identitet, a da pritom ne podržavaju ekstremne ideologije.

Ovakva polarizacija i isključivost ne doprinose zdravom dijalogu i razumijevanju različitih perspektiva. Prava kultura jednog naroda ne ogleda se samo u jednom žanru ili jednom umjetniku, već u bogatstvu različitih izraza, u sposobnosti da se cijeni i poštuje različitost mišljenja i ukusa. Kultura je živa, dinamična i neprestano se mijenja, a svako sužavanje njezinih okvira vodi u stagnaciju i nazadovanje.

U ovom kontekstu, prijeko je potrebna veća doza tolerancije s obje strane. Oni koji kritiziraju Thompsonovu glazbu imaju pravo na svoje mišljenje i na izražavanje zabrinutosti zbog poruka koje se kroz nju mogu prenositi. Međutim, važno je izbjegavati generalizacije i etiketiranja cijele publike. S druge strane, pobornici Thompsona trebali bi biti spremni na dijalog i razumijevanje zašto dio javnosti ima rezerve prema njegovom radu, umjesto da pribjegavaju isključivim argumentima o “pravom Hrvatstvu”.

Umjesto da se fokusiramo na polarizirajuće figure i simplificirane argumente, trebali bismo se okrenuti promicanju bogatstva hrvatske kulture u svim njezinim oblicima. Trebamo više prostora u medijima i javnom diskursu za umjetnike koji stvaraju kvalitetnu glazbu različitih žanrova, za književnike koji propituju društvene fenomene, za filmaše koji otvaraju nove perspektive, za kazališne umjetnike koji nas potiču na razmišljanje. Trebamo obrazovati mlade generacije o bogatoj kulturnoj baštini Hrvatske, ali i o važnosti kritičkog mišljenja i poštivanja različitosti.

Slučaj Thompsonovog koncerta tako postaje lakmus papir za stanje duha hrvatskog društva. Hoćemo li dopustiti da nas i dalje zarobljavaju podjele i isključivost, ili ćemo pronaći put prema većem međusobnom razumijevanju i uvažavanju? Prava snaga jednog društva ne leži u homogenosti mišljenja, već u sposobnosti da se konstruktivno nosi s različitostima i da iz njih crpi novu energiju i kreativnost.

Vrijeme je da se Hrvatska okrene budućnosti, gradeći svoj identitet na bogatstvu svoje cjelokupne kulturne baštine i na vrijednostima tolerancije, dijaloga i poštivanja različitosti. Samo tako možemo stvoriti društvo u kojem će svatko imati pravo na svoj glazbeni ukus i svoj način izražavanja domoljublja, bez da ga se zbog toga stigmatizira ili isključuje. A prava kultura, ona koja oplemenjuje duh i spaja ljude, pronaći će svoj put i zasjati punim sjajem, oslobođena tereta uskih podjela i isključivih ideologija.