Kad ekran postane portal: Jane Schoenbrun i roman „Public Access Afterworld“

Jane Schoenbrun književnu karijeru počinje romanom koji zvuči kao prirodan nastavak njezina filmskog interesa: što se događa kada medij koji svakodnevno gledamo počne gledati natrag? „Public Access Afterworld“ najavljen je za 27. listopada 2026. i spaja spekulativnu fikciju, horor i priču o zavjeri.

Priča počinje 1988. godine televizijskim samoubojstvom vremenskog prognostičara Raya Davina. U posljednjem prijenosu on spominje tajanstveni Public Access Afterworld, mjesto ili program koji se ne pojavljuje u uobičajenim televizijskim rasporedima. Taj događaj postaje prvi trag u priči koja će se širiti kroz desetljeća.

Godine 2009. tinejdžeri David Sawyer i Erin Morrison tijekom prijelaza s analogne na digitalnu televiziju nailaze na neobične emisije piratske mreže. Tehnološka promjena u romanu nije samo povijesna kulisa. Ona stvara pukotinu između dva načina gledanja: starog svijeta u kojem je signal nestajao u šumu i novog svijeta u kojem se sadržaj može spremiti, kopirati i proširiti gotovo beskonačno.

Sedamnaest godina poslije Bethany Peters radi kao transrodna moderatorica sadržaja. U videozapisu mladog streamera ponovno nailazi na poziv prema Public Access Afterworldu. Taj susret povezuje stare snimke, digitalne platforme i osjećaj da se nešto izvan vidljivog interneta pokušava obratiti ljudima koji su dovoljno usamljeni da odgovore.

Schoenbrun je režirala „I Saw the TV Glow“ i „We’re All Going to the World’s Fair“, filmove koji televiziju, internet i zajednice obožavatelja koriste kao prostore želje i nelagode. „Public Access Afterworld“ zato nije samo promjena medija. Roman može pokazati kako se njihove ideje mijenjaju kada više nisu vezane uz kadar, montažu i zvuk, nego uz unutarnji ritam čitateljeve mašte.

Službeni opis izdavača roman pozicionira između horora i spekulativne fikcije. Takva kombinacija omogućuje da se strah ne temelji samo na čudovištu ili izravnoj opasnosti. Najveća prijetnja može biti pitanje je li ono što likovi vide stvarno, tko kontrolira signal i zašto se poruka obraća baš njima.

Televizija u ovoj priči ima i nostalgijsku dimenziju, ali nostalgija nije nužno sigurna. Stari ekran može izgledati toplije od telefona, no istodobno skriva činjenicu da su gledatelji uvijek ovisili o tuđem rasporedu, tuđem signalu i tuđem izboru. Digitalno doba donosi više slobode, ali i nove načine da se ljudi izgube u beskonačnoj količini sadržaja.

Roman će biti objavljen u tvrdom uvezu, na više od 600 stranica, što sugerira da Schoenbrun ne planira kratku žanrovsku zagonetku. Opseg bi mogao omogućiti da se priča razvije kroz različita razdoblja i glasove, ali i postaviti zahtjev pred čitatelja. Kod ovakvih romana atmosfera je jednako važna kao i konačno objašnjenje.

„Public Access Afterworld“ zanimljiv je i zbog toga što dolazi od autorice koja već zna kako vizualni mediji oblikuju strah. Knjiga može biti prilika da se taj strah uspori i pretvori u unutarnji prostor. Umjesto da samo gledamo neobičan signal, morat ćemo odlučiti koliko dugo želimo ostati na vezi.