Monica Bonvicini
“BREACH OF DECOR”
četvrtak, 8. kolovoza 2024. u 20.00 h
Thursday, August 8th, 2024, at 8 pm
Izložba ostaje otvorena do 8. studenog 2024.
On view until November 8th, 2024
Ustanova za kulturu Kula
Ulica kralja Tomislava 10, Split
www.kula-split.com
Radno vrijeme / Opening hours
Pon/Mon – Pet/Fri
15:00 – 19:00 h
Kada se sagledava vizualna reprezentacija grada Splita i prema njoj usklađeni suvremeni promotivni i propagandni materijali, lako je evidentirati da je sve, u pravilu, orijentirano na očitanje grada kao prevalentno muškog okoliša. Primjerice, posvuda se ističe rivalitet rimskog cara Dioklecijana i salonitanskog mučenika Dujma, ukazuje na uklesane potpise Zotikosa i Filotasa kao pretpostavljene careve klesare ili, pak, objašnjava uloga nekih drugih važnih muževa iz raznih povijesnih vremena i urbanih slojeva. Nekima od njih podižu se i otkrivaju moderni spomenici te debatira o tome kako ih najbolje uklopiti u zatečene kulturne datosti grada. Žena je ispuštena. U javnosti stare splitske gradske jezgre uopće je nema. O njezinoj prisutnosti u lokalnoj kulturnoj povijesti teško se išta može razaznati iz gradskih vizura. Stoga, ne mogu ne podsjetiti se na tekst Sherry B. Ortner Je li žensko prema muškom kao priroda prema kulturi? / Is Female to Male as Nature is to Culture?, napisan prije više od pola stoljeća, u kojem, uz izrazito stimulativno pitanje u naslovu, autorica zagovara nužnost promjene društvenih institucija ne bi li se usvojene stereotipije o rodnim ulogama i položaju te konačno njihova percepcija uistinu promijenile.
Zapravo, sve je ostalo baš onako kao da se i nisu dogodili prošlostoljetni valovi feminističkih zahtjeva za prepoznavanjem, valorizacijom i uključenjem ženskog entiteta u različite sfere povijesti, kulture i života pa tako i u suvremeno shvaćanje i čitanje grada. Neskriveno maskulini diskurzivni okvir uvelike je problematičan kako u Hrvatskoj tako i drugdje jer društvo regredira prema opresivnim okvirima patrijarhalne dominacije (te obnovi duhovnog autoriteta muškaraca – ma što značila ta isprazna sintagma!) i ograničavajućem konceptu heteronormativnosti. Talijanska umjetnica s berlinskom adresom Monica Bonvicini u monumentalnu galeriju male kvadrature „Kula“, izvornom suterenu sjeverozapadne obrambene kule kasnoantičke carske palače (zanimljivo je da simbol kule pronalazimo važnim u ženskom književnom diskursu i u dječjoj literaturi), uvodi podnu instalaciju potpuno divergentne pojave. Robusnim kamenim klesancima dojmljive taktilnosti i cijeloj konstrukciji toga galerijskog prostora, koji kao da je namijenjen vječno trajati (a njegova starost doista nije zanemariva), umjetnica suprotstavlja tepih koji prekriva cijeli pod nudeći vizualni, ali opet nekako poznati nered.
Riječ je o mozaiku različitih fotografskih rakursa poda s parketom ili pločicama koji je prekriven tepisima drugačijih uzoraka na kojima odbačeni odjevni predmet zauzima središnje mjesto; hlače koje su zgužvane ili izvrnute naopačke, nedavno skinute u žurbi. Zastarjela bi uloga žene valjda uključivala pospremanje životnog prostora i skupljanje razbacane odjeće, ali ne i ovdje gdje se neuređena domaća sfera sudara s robusnom „muškom“ kamenom arhitekturom. U radu Breach of Decor umjetnica prikazuje aspekte svoga osobnog života pretvarajući ih u djelo koje subvertira stereotipije o dizajnu, domaćoj i javnoj sferi. Tijekom nekoliko godina Bonvicini je fotografirala svoje hlače nakon što bi ih skinula i bacila na pod. Posjetitelji tako hodaju po ovom podnom radu Monice Bonvicini pritom inicirajući različite mogućnosti njegova doživljaja i čitanja. Valjalo bi napomenuti kako je umjetnica rad naslovila pročitavši prikaz iz života Philipa Johnsona, u kojem Andy Warhol pokazuje svoje nemalo iznenađenje kada je tijekom jednog posjeta Johnsonovu stanu na jednoj od stolica ugledao par gaćica. Warhol je tada prokomentirao da kakvo je to kršenje dekora! Direktan feministički diskurs i propitivanje rodnih uloga – osobito naspram arhitekturi i pozicije moći koju eksplicira – oduvijek je bio prisutan u umjetničkom istraživanju i reakciji Monice Bonvicini i ona ga svakom svojom novom intervencijom i izložbom artikulira shodno neposrednoj opservaciji i karakteru prostora (i šireg ambijenta!) s kojim se hvata u koštac. Sada doslovce zauzima galerijski prostor zagovarajući nužnu artikulaciju ženskosti i queer prisutnosti u javnoj sferi grada koja ih za(s)tire.
Kroz ponovljeno prikazivanje nereda tipičnog za tinejdžerski dom, često nevidljivog i nipošto poželjnoga, Bonvicini omekšava reprezentativni i statični dekor staroga povijesnog prostora te ironizira u njemu usidren narativ o dominantnom i pompoznom muškarcu. ( tekst Dalibor Prančević)
KRATKA BIOGRAFIJA Među najznačajnijim umjetnicima svoje generacije, Monica Bonvicini (*1965, Venecija) u svojoj umjetničkoj praksi istražuje odnos između arhitekture, struktura moći, spola i prostora. Njezina su istraživanja prevedena u radove koji propituju svrhu umjetnosti, dvosmislenost jezika te granice i mogućnosti povezane s idealom slobode. Bonvicinina umjetnost, prožeta suhim humorom, direktna i puna povijesnih, političkih i društvenih referenci, uvijek nastoji uspostaviti kritički odnos s prostorima u kojima je izložena, materijalima te ulogama promatrača i umjetnika.
Od svoje prve samostalne izložbe na Kalifornijskom institutu za umjetnost 1991. godine, njezin pristup je formalno evoluirao, zadržavajući analitičku snagu i sklonost izazivanju percepcije promatrača, dok se istovremeno snažno obračunava s patrijarhalnim i sociokulturnim normama. Njezina djela bila su izložena na brojnim prestižnim bijenalima, uključujući ona u Busanu (2020.), Veneciji (2015., 2011., 2005., 2001.), Berlinu (2014., 2004., 1998.), Istanbulu (2017., 2003.), New Orleansu (2008.), Gwangjuu (2006.), Šangaju (2002.) i Santa Feu (1999.). Također su bila predstavljena u važnim muzejima širom svijeta, kao što su MAXXI u Rimu (2024., 2018.), Kunsthaus Zürich (2023.), Deichtorhallen u Hamburgu (2023., 2019., 2017., 2012., 2010.), Nacionalna galerija u Berlinu (2022.), Kunst Museum Winterthur (2022.), Art Sonje Center u Seulu (2022.), Neue Castello di Rivoli u Torinu (2021., 2005), Belvedere 21 u Beču (2019.), Nacionalna galerija Danske u Kopenhagenu (2019.), BALTIC Center for Contemporary Art u Gatesheadu, Newcastle (2016.), Kunsthalle Fridericianum u Kasselu (2011.), Art Institute of Chicago (2009.), MoMa PS1 u New Yorku (2009), Kunstmuseum Basel (2009.), Sculpture Center u New Yorku (2007.), Secession u Beču (2003.) i Palais de Tokyo u Parizu (2002.).
Bonvicini je dobitnica niza nagrada, uključujući Oskar Kokoschka Prize u Austriji (2020), Rolandpreis für Kunst za Umjetnost u javnom prostoru od Zaklade Bremen u Njemačkoj (2013), Preis der Nationalgalerie für junge Kunst od Staatliche Museen zu Berlin (2005) te Zlatnog lava na Bijenalu u Veneciji (1999). Njezina djela trajno su instalirana u Queen Elizabeth Olympic Parku u Londonu, uz obalu u Bjørviki ispred Den Norske Opera & Ballett u Oslu te u Weserburg Museum of Modern Art u Bremenu. Monica Bonvicini studirala je umjetnost na Universität der Künste u Berlinu i na Kalifornijskom institutu za umjetnost u Los Angelesu. Kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, vodila je nastavu iz Performativnih umjetnosti i Skulpture od 2003. do 2017. godine. U listopadu 2017. prešla je na katedru za Skulpturu na Universität der Künste u Berlinu. Monica Bonvicini živi i radi u Berlinu.
