Očevi koji tuguju – Carmien Michels

U svojoj debitantskoj zbirci priča Carmien Michels razotkriva krhkost očinstva. I premda Michels zna biti nemilosrdna u prikazivanju očeva, u ovoj zbirci suosjećanje i ljubav izbijaju na površinu. Za svojih šest kratkih priča u kojima se njezini likovi suočavaju s bolešću, sjećanjima na teško djetinjstvo, uhođenjem, silovanjem i smrću Carmien Michels osvojila je prestižnu nagradu BNG Bank Literatuurprijs i nizozemsku nagradu za srednjoškolce De Inktaap.

Šest kratkih priča u Očevima koji tuguju može se čitati i kao šest zasebnih kraćih romana: priče su stilski različite, svaka je pisana iz druge perspektive, a povezuje ih naizgled jedino centralni motiv duboke tuge koju osjećaju očevi o čijim životnim okolnostima čitamo u svakoj priči.

O autorici:
Carmien Michels (Leuven, 1990.) belgijska je spisateljica i pjesnikinja koja živi i radi u Antwerpenu, gdje je na Kraljevskom konzervatoriju diplomirala dramsku umjetnost usavršivši se u izvođenju govorne poezije. U tom je području ostvarila važan uspjeh osvojivši nekoliko nagrada (prvo mjesto na nizozemskom i europskom prvenstvu Poetry Slam te treće mjesto na svjetskom prvenstvu), a, osim umjetnošću izgovorene riječi, uspješno se bavi i pisanom riječi.

Dosad je objavila dva romana: Mi smo voda (2013.) i Samo pitaj munju (2015.), zbirku poezije Dolazimo izdaleka (2017.) te zbirku kratkih priča Očevi koji tuguju (2021.). Potonje djelo ušlo je u širi i uži izbor nekoliko nagrada, a dobitnik je Nagrade za književnost BNG Bank te Nagrade mladih čitatelja Inktaap. Ujedno je riječ o jedinom djelu Carmien Michels koje je dosad prevedeno na hrvatski jezik.

O prevoditeljici:
Svetlana Grubić Samaržija rođena je u Osijeku 1982. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Donjem Miholjcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2007. godine diplomi¬rala je engleski jezik i književnost i povijest umjetnosti, a dodatni studij nizozemskog jezika završila je nekoliko go¬dina kasnije. Nakon rada u školi stranih jezika posvećuje se prevođenju beletristike i publicistike te audiovizualnih ma¬terijala s engleskog i nizozemskog jezika. U više navrata bila je na usavršavanju nizozemskog jezika u Nizozemskoj i Bel¬giji, a 2019. godine boravila je u rezidenciji za prevoditelje u Amsterdamu.

Među pedesetak objavljenih prijevoda ističu se naslovi Dnevnik Anne Frank, Mitovi, laži i ratovi za naftu F. W. Engdahla, Antigona u Molenbeeku Stefana Hertmansa, Što gledaš? Willa Gompertza, Malva Hagar Peeters, Ljudski rod: Povijest čovječnosti Rutgera Bregmana, Večernja nelagoda i Moja miljenica Marieke Lucas Rijneveld, Čuđenje Huga Clausa i Dom je precijenjena riječ Nine Polak.

Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Iz knjige:
Moj otac. Kako opisati oca u kojega je nemoguće zaviriti? Kako govoriti o nekome tko više šuti nego što diše? Kako izbjeći one očite riječi koje su dio njegova djetinjstva: kopile, bez majke, odvojen, nepotpun – možda čak i ožiljci? Sjetim se njegovih blagih očiju, čvrste brade, kratko obrijanih kovrča sa sijedim otočićima koji se brzo šire, anesteziologa koji se, poput Otate, izdiže iznad svih, ponosnih i širokih ramena koja su istovremeno uvijek i malo spuštena. Koje mu riječi odgovaraju, a da mu ne nanesu nepravdu?

„Mnogi ljudi kritiziraju svoje roditelje, a nemaju sluha za njihovu priču”, kaže studentska savjetnica.

„Ja imam sluha za njegovu priču”, kažem. Ja imam sluha samo za njegovu priču. U tome i jest problem.

Te večeri nazovem oca i pitam ga hoće li me učiti voziti. Šutnja je pristanak. Nakašlje se. Ako sad nešto kaže, sve otpada.

„U nedjelju?” pitam. Čujem ga kako kima s druge strane linije.

Vozimo se Otatinim automobilom, koji je toliko star da nije strašno ako ga slupam. Otata redovito zaspi za volanom. Kad ponovno udari u stupić, žuri se kući kao da mu je policija za petama.

Nakon prvog sata vožnje u sobi za primanje s pogledom na pašnjak za konje pijemo s tim starim čovjekom jednako star porto. Otata govori iz svog starog naslonjača, a ja postavljam pitanja koja se usuđujem postaviti tek otkako idem na fakultet. Ispitujem ga o Bogu i smislu života. O djetinjstvu. Izbjegavam razdoblje u Kongu, brak bez djece sa ženom Belgijkom. Moj otac prati razgovor kao da je riječ o teniskom turniru. Ne sviđa mu se moj protivnik, ali događa se nešto u čemu uživa. Obrve mu se dižu i spu¬štaju. Porto je netaknut. Možda, pomislim, možda mogu ispraviti ono što je među njima pošlo po zlu. Orezati ruže s trnjem.   (ulomak iz knjige)

Izdavač: Naklada Ljevak