We Live in Time – propuštena prilika ili prava romantična tragedija?

2024 će možda biti upamćena kao godina kada je A24, arthouse powerhouse poznat po modernim indie klasicima poput Lady Bird i Moonlight, počeo zagrebati ispod površine mainstream kinematografije. Osim Maxxxine, najnovijeg nastavka Ti Westove “uzdignute slasher” franšize, studio je također objavio svoj prvi pravi akcijski blockbuster, Alex Garlandov Civil War. Sada, s We Live in Time, A24 se potpuno grana u mainstream romantičnu sapunicu, angažirajući dvije od najpouzdanijih zvijezda indie scene, Florence Pugh i Andrew Garfielda, u neoromantičnom suznjavcu koji djeluje kao adaptacija izuzetno popularnog ljetnog bestsellera, ali to zapravo nije. Rezultat, iako adekvatno pogađa sve potrebne točke žanra, nekako nikad ne postiže onaj emocionalni udarac koji bi se očekivao – i još uvijek pokušavam shvatiti zašto.

Priča počinje – ili blizu kraja – s mladim parom Florence Pugh i Andrew Garfieldom koji se bore s potresnom dijagnozom. Zatim se vraćamo na početak njihove veze: Pugh glumi Almut, moćnu kuharicu u Michelinovom restoranu, a Garfieldov Tobias je nesretni nedavno razvedeni muškarac kojeg je ona slučajno udarila automobilom. Odatle skačemo kroz vremensku liniju njihove veze, od udvaranja do rođenja kćeri, i dalje do Almutine dijagnoze dok ona razmatra kako najbolje provesti ono što će gotovo sigurno biti njezina posljednja godina na Zemlji – dok Tobias pokušava shvatiti kako će izgledati njegov život bez partnerice.

Zašto suze ne teku?

Iako “We Live in Time” posjeduje sve sastojke klasične romantične tragedije – ljubav, bolest, gubitak – nešto nedostaje da bi publiku dovelo do suza. Možda je problem u previše poznatoj formuli. Priča o bolesti koja razdvaja zaljubljene parove je toliko često obrađivana da je teško iznenaditi publiku i ponuditi nešto novo. Možda je film previše oslonjen na klišeje žanra, a likovi nisu dovoljno razvijeni da bi se publika zaista vezala za njih.

Nedostatak iznenađenja

Još jedan mogući razlog zašto film nije ostavio jači dojam je nedostatak iznenađenja. Publika lako može predvidjeti sljedeće događaje, što smanjuje napetost i emocionalni utjecaj. Film se čini previše sigurnim u svojoj izvedbi, držeći se dobro utvrđenih konvencija žanra, umjesto da riskira i iznenadi publiku nečim neočekivanim.

Nedostatak dubine

Unatoč sjajnim izvedbama Florence Pugh i Andrew Garfielda, likovi u filmu mogu se činiti površnim i nedovoljno razvijenim. Njihova ljubavna priča je ispričana, ali ne i doživljena. Publika ne dobiva dovoljno vremena da se upozna s njihovim unutarnjim svijetom, njihovim strahovima i željama, što otežava empatiju s njihovom situacijom.

Previše usredotočenost na bolest

Film se toliko fokusira na Almutinu bolest da drugi aspekti njihove veze i života ostaju u sjeni. To može dovesti do osjećaja da je njihova ljubav svedena na bolest, a ne na nešto kompleksnije i dublje. Publika bi možda željela vidjeti više od njihovih sretnih trenutaka, njihovih zajedničkih interesa i snova.