50 godina Likovne nagrade INA: izložba o umjetnosti, nagradama i sponzorstvu

U Galeriji Josip Račić Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti otvorena je izložba 50 godina Likovne nagrade INA. Postav je dostupan do 29. studenoga 2026., a obilježava pola stoljeća od prvog izdanja nagrade održanog 1976. godine. Izložba okuplja djela sedamnaest umjetnika koji su sudjelovali u programu i otvara pitanje kako su se umjetnost i poduzeće susretali u tadašnjem društvenom sustavu.

Prvo izdanje organizirali su INA i tadašnja Moderna galerija, današnji Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Koncepciju sadašnje izložbe potpisuje Branko Franceschi, ravnatelj NMMU-a. Umjesto da obljetnicu predstavi samo kao povijesni pregled, izložba pokušava pokazati kako su nagrada, izbor umjetnika i institucija zajedno oblikovali jedan kulturni trenutak.

Od nagrade do arhiva

Likovna nagrada INA dodjeljivala se u razdoblju od 1975. do 1979. godine u trima granama: likovnoj, glazbenoj i književnoj. Grane su se izmjenjivale iz godine u godinu, a likovni program imao je vlastiti stručni okvir i sustav žiriranja.

Danas, kada se program promatra iz muzejske perspektive, važna je i njegova materijalna posljedica. Nagrada nije završavala objavom dobitnika. INA je za likovni segment osiguravala fond nagrada i otkupa, pa su djela ulazila u zbirku NMMU-a. Izložba tako nastaje iz arhiva koji je istodobno dokument povijesti i rezultat tadašnje kulturne politike.

Arhiv nije neutralan. U njemu su sačuvani radovi koji su bili odabrani prema kriterijima određenog vremena. Posjetitelj zato ne gleda samo umjetnička djela, nego i trag odluka: tko je pozvan, što je ocijenjeno važnim i kako je institucija objašnjavala suvremenu umjetnost.

Sedamnaest autora

Na izložbi su predstavljena djela Belizara Bahorića, Biserke Baretić, Borisa Demura, Josipa Diminića, Joška Eterovića, Ive Friščića, Nine Ivančić, Ksenije Kantoci, Zlatka Kauzlarića-Atača, Julija Knifera, Žive Kraus, Ferdinanda Kulmera, Rudolfa Labaša, Ordana Petlevskog, Ante Rašića, Ive Šebalja i Marije Ujević-Galetović.

Popis pokazuje raspon umjetničkih poetika. U njemu se susreću slikarstvo, skulptura, apstraktni postupci, geometrija, figuracija i istraživanje materijala. Nagrada nije okupljala samo jednu estetsku školu. Upravo zato današnji postav može pokazati koliko je umjetnička scena bila raznolika, čak i kada se promatra kroz institucijski okvir.

Julije Knifer i Ivo Šebalj pripadaju različitim načinima promišljanja slike. Marija Ujević-Galetović poznata je po radu u skulpturi, dok se kod drugih autora susreću eksperimentalni i konceptualni postupci. Izložba ne treba svima pronaći isti zajednički naziv. Njezina je snaga u tome što različitosti drži na okupu bez njihova izjednačavanja.

Stručni rad Moderne galerije

Stručni dio likovnog programa vodio je tim Moderne galerije predvođen ravnateljem Željkom Grumom te kustosima Mladenkom Šolman i Darkom Schneiderom. Njihov rad pokazuje da nagrada nije bila samo poduzeće koje dodjeljuje novac i institucija koja preuzima djela.

Izbor umjetnika, način predstavljanja i stručni tekstovi stvarali su kulturni okvir. Kustoska odluka određuje kako će se umjetnost čitati. Nagrada može biti predstavljena kao natjecanje, kao investicija ili kao način da se otvori javni prostor za nove radove. U svakom od tih slučajeva institucija ima aktivnu ulogu.

Današnja izložba vraća taj stručni rad u vidokrug. Posjetitelj može razmišljati o tome kako su se kriteriji mijenjali i koliko je suvremena umjetnost tada bila razumljiva publici. Pitanje nije samo što je nagrađeno, nego i kako je to objašnjeno.

Rani oblik korporativnog sponzorstva

Branko Franceschi nagradu tumači kao rani oblik onoga što se danas naziva korporativnim sponzorstvom. Ta usporedba nije jednostavna jer je program nastao u socijalističkoj ekonomiji i okviru tada shvaćene društvene odgovornosti poduzeća.

Današnje sponzorstvo često počiva na vidljivosti brenda, marketinškom učinku i povezivanju s kulturnim prestižem. U slučaju Likovne nagrade INA odnos je bio oblikovan drukčije. Poduzeće je ulazilo u kulturni život kroz nagrade i otkupe, a institucija je dobivala sredstva za podršku umjetnicima i stvaranje zbirke.

To ne znači da je odnos bio izvan interesa ili ideologije. Svako financiranje nosi određene prioritete. Ipak, povijesni kontekst omogućuje da se vidi kako je poduzeće svoju društvenu ulogu tumačilo i kako su se umjetničke institucije s njim povezivale.

Što otkup znači umjetniku

Otkup djela može biti važan na više razina. Umjetniku donosi materijalnu podršku i potvrdu da je rad ušao u javnu zbirku. Instituciji donosi mogućnost da izgradi kolekciju koja će budućim generacijama pokazati razvoj umjetničke scene.

Međutim, otkup također mijenja put djela. Ono više nije samo u umjetnikovu ateljeu ili privatnom prostoru. Postaje dio sustava čuvanja, izlaganja i tumačenja. Njegovo značenje može se promijeniti kada ga se vidi uz radove drugih autora.

Upravo to omogućuje sadašnja izložba. Djela koja su možda nastala u različitim okolnostima sada se susreću u istom galerijskom prostoru. Njihov odnos proizvodi nova pitanja koja nisu bila prisutna u trenutku dodjele nagrade.

Između natjecanja i zajednice

Riječ nagrada prirodno sugerira natjecanje. Umjetnici se uspoređuju, žiri odlučuje, a jedan rad ili više njih dobivaju priznanje. No kulturne nagrade često imaju i drugu funkciju. One stvaraju zajednicu i proizvode vidljivost.

Likovna nagrada INA okupljala je umjetnike, kustose, poduzeće i publiku. Čak i kada je nagrada imala pobjednike, program je stvarao širi pregled scene. Današnji posjetitelj može ga promatrati kao svojevrsni presjek umjetnosti sedamdesetih, premda je svjestan da nijedan presjek ne može obuhvatiti sve.

U tome je važna razlika između nagrade i arhiva. Nagrada bira, a arhiv naknadno omogućuje da se izbor ponovno prouči. Ono što je nekoć bilo aktualno natjecanje danas postaje materijal za povijest umjetnosti.

Galerija Josip Račić

Galerija Josip Račić daje izložbi intimniji format. U odnosu na velike muzejske dvorane, manji prostor tjera posjetitelja da obraća pažnju na odnose među djelima. Pojedinačna slika ili skulptura može se promatrati dovoljno dugo da se uoče struktura, ritam i materijal.

Galerija također stvara neposredniji susret s umjetnošću. Nema velikog povijesnog spektakla koji bi preuzeo pažnju. Umjesto toga, prostor dopušta da se povijest nagrade vidi kroz konkretne radove i tragove njihova nastanka.

Katalog kao drugi sloj izložbe

Izložbu prati katalog na hrvatskom i engleskom jeziku. Tekstove potpisuju Branko Franceschi i kustosica-dokumentaristica Luciana Fuks, a grafičko oblikovanje Ana Zubić.

Katalog je važan jer omogućuje da se povijesni kontekst ne izgubi u dojmu posjeta. Izložba može pokazati djela, ali publikacija ih povezuje s podacima o nagradi, instituciji i vremenu u kojemu je nastala. Dvojezično izdanje širi dostupnost istraživanja izvan domaće publike.

Takva publikacija nije samo suvenir. Ona čuva način na koji se obljetnica tumači u sadašnjem trenutku. Budući istraživač moći će iz nje čitati i o umjetnicima i o tome kako je muzej 2026. godine gledao na nasljeđe nagrade.

Što znači pola stoljeća

Pedeset godina dovoljno je dugo da se kulturni događaj pretvori u povijest, ali dovoljno kratko da još postoje ljudi koji ga pamte. Izložba se nalazi između sjećanja i arhiva. Jedni će u djelima prepoznati umjetnike svoje mladosti, drugi će ih upoznati prvi put.

Obljetnica ne mora biti samo slavlje. Ona može biti prilika da se postave neugodna pitanja. Je li nagrada bila otvorena svima? Kako su se mijenjali kriteriji? Koji su radovi ostali izvan zbirke? Kakav je odnos između novca, umjetničke slobode i institucijske odluke?

Takva pitanja ne umanjuju vrijednost programa. Naprotiv, čine ga zanimljivijim. Povijest umjetnosti nije popis velikih imena, nego analiza uvjeta u kojima su radovi postajali vidljivi.

Umjetnost i odgovornost poduzeća

Rasprava o društvenoj odgovornosti poduzeća danas je ponovno aktualna. Tvrtke financiraju kulturne programe, stipendiraju umjetnike i grade zbirke. Istodobno se postavlja pitanje što očekuju zauzvrat i kakav utjecaj imaju na institucije.

Pogled na Likovnu nagradu INA pokazuje da taj odnos nije nov. Mijenjali su se jezik, ekonomski model i očekivanja publike, ali potreba da se kultura poveže s financijskim i javnim sustavom ostala je prisutna. Povijesni primjer može pomoći da se današnje sponzorstvo promatra manje površno.

Izložba do kraja studenoga

Izložba je otvorena do 29. studenoga 2026. i može se posjetiti radnim danom od 11 do 14 i od 15 do 19 sati, a vikendom od 10 do 13 sati. Praznikom je zatvorena.

50 godina Likovne nagrade INA ne donosi samo izbor djela sedamnaest autora. Ona pokazuje kako nagrada može postati zbirka, kako zbirka može postati povijest i kako se povijest može ponovno otvoriti kroz suvremeno muzejsko čitanje. U tom se trokutu susreću umjetnost, institucija i društvo.