Društveni skener
Obrazovanje se širi, ali pravednost zaostaje: zašto 273 milijuna djece i mladih i dalje ostaje izvan škole
Obrazovanje se širi, ali pravednost zaostaje: zašto 273 milijuna djece i mladih i dalje ostaje izvan škole — UNESCO-ovo izvješće o pristupu i pravednosti…
UNESCO-ovo izvješće o pristupu i pravednosti u obrazovanju bilježi povijesni rast upisa, ali i tvrdokornu isključenost: 273 milijuna djece i mladih sedmu godinu zaredom ne pohađa školu. Ključno pitanje više nije samo koliko je učenika ušlo u učionicu, nego kome su obrazovanje i javna ulaganja doista dostupni — i mogu li učenici u školi ostati dovoljno dugo da je završe.
Više učenika, ali i dalje previše djece izvan škole
Broj upisanih učenika u osnovnom i srednjem obrazovanju povećao se za 327 milijuna između 2000. i 2024. godine, odnosno za 30 posto. UNESCO taj rast opisuje i kao više od 25 dodatne djece koja svake minute ulaze u školu. Riječ je o velikom pomaku: globalno obrazovanje obuhvaća znatno više djece nego prije četvrt stoljeća.
No rast upisa ne znači da je problem pristupa riješen. Prema UNESCO-ovu Global Education Monitoring izvješću za 2026., 273 milijuna djece i mladih i dalje je izvan škole — približno jedno od šestero djece školske dobi u svijetu. Broj se nije smanjio sedmu godinu zaredom.
Te brojke nisu proturječne. Ukupan broj učenika može rasti, a da velik dio djece i dalje ne može do škole, ne može je redovito pohađati ili je napušta prije završetka obrazovanja. Usto, rast stanovništva u pojedinim regijama znači da novi upisi ne moraju pratiti broj djece kojoj je mjesto u učionici potrebno.
Napredak se vidi i u stopama završavanja. Od 2000. do 2024. udio učenika koji završe osnovnu školu porastao je sa 77 na 88 posto, nižu srednju školu sa 60 na 78 posto, a višu srednju školu s 37 na 61 posto. Ipak, srednju školu završe tek dvije trećine učenika. Ako se sadašnji tempo nastavi, stopa završetka višeg srednjoškolskog obrazovanja od 95 posto dosegnula bi se tek oko 2105. godine.
Upis, dakle, nije isto što i završetak. A broj upisanih sam po sebi ne govori ni tko je ostao izvan sustava, ni koliko je obrazovna putanja sigurna za djecu koja se suočavaju s najvećim preprekama.
Iza prosjeka skrivene su velike razlike
UNESCO upozorava da se od 2015. napredak u zadržavanju djece u školi usporio u gotovo svim regijama. U subsaharskoj Africi usporavanje je posebno izraženo, među ostalim i zbog rasta stanovništva. Sukobi dodatno prekidaju obrazovanje: više od šestine djece živi u područjima pogođenima sukobima, a milijuni dodatno ispadaju iz škole izvan onoga što službene statistike uspijevaju obuhvatiti.
U takvim okolnostima svjetski prosjek može prikazati napredak, a da pritom zamagli razliku između djece koja bez većih prepreka prolaze kroz sustav i one kojoj je sam pristup školi neizvjestan. Siromaštvo, život u ruralnim područjima, invaliditet i krize mogu otežati dolazak na nastavu, redovito pohađanje i završetak školovanja. Pitanje jednakosti zato se ne može svesti na to postoji li škola ili propisuje li zakon obvezno obrazovanje.
Zakonski okvir jest napredovao. Udio država s 12 godina obveznog obrazovanja porastao je s osam posto 1998. na 26 posto 2023. Udio država s inkluzivnim zakonima povećao se s jedan posto 2000. na 24 posto, a onih čiji zakoni izričito traže inkluzivno obrazovanje za djecu s invaliditetom sa 17 na 29 posto.
To su važni pomaci, ali zakon sam ne osigurava učionicu, prijevoz do škole, udžbenike ni podršku učeniku kojem su potrebni prilagođeni uvjeti. Između prava zapisanog u propisu i mogućnosti da ga dijete ostvari nalazi se niz konkretnih odluka o raspodjeli novca i provedbi politika.
Što znači financirati obrazovanje pravedno
Jedan od novih alata u izvješću jest Indeks pravednog financiranja obrazovanja, odnosno EFE. Njegova je namjena pratiti u kojoj mjeri države usmjeravaju obrazovno financiranje prema pravednosti. Od studenoga 2026. indeks služi kao službeni alat za praćenje pokazatelja SDG 4.5.3.
EFE ne mjeri izravno jesu li programi učinkoviti ni kakve ishode postižu učenici. Kombinira podatke o tome postoje li određeni programi, kolik je njihov financijski obujam i do kolikog broja ljudi dopiru. Važno je zato razlikovati prisutnost neke mjere od dokaza da ona dobro pogađa one kojima je najpotrebnija.
Prema indeksu, oko 20 posto država nalazi se u skupini s latentnim naporom, 33 posto u skupini u nastajanju, a 39 posto ima uspostavljene mehanizme. U naprednoj skupini, s izrazito integriranim fokusom na pravednost, nalazi se samo osam posto država — manje od jedne na deset.
Ta je razlika znakovita i zato što naizgled raširena mjera ne mora biti ni dovoljno financirana ni ravnomjerno dostupna. Oko 76 posto država ima neku politiku preraspodjele resursa prema školama u nepovoljnijem položaju, no samo osam posto država prema EFE-u ima snažan fokus na pravednost.
Drugim riječima, postojanje politike ne odgovara na pitanje koliko je novca za nju osigurano, tko od nje ima koristi i dopire li do djece koja su najudaljenija od obrazovnih mogućnosti.
Novac treba pratiti stvarne prepreke
Indeks prati pet vrsta mehanizama: transfere lokalnim i regionalnim vlastima, potpore školama, potpore učenicima i obiteljima, školske obroke te novčane transfere kućanstvima kroz sustav socijalne zaštite. U potpore obiteljima mogu spadati, primjerice, stipendije, prijevoz i udžbenici.
Takav popis pokazuje da obrazovna pravednost ne ovisi samo o tome koliko se izdvaja za škole. Važno je i na što se novac troši te tko mora snositi troškove da bi dijete moglo pohađati nastavu. Učeniku kojem je prepreka prijevoz neće nužno pomoći mjera koja se zadržava na razini škole; obitelji kojoj nedostaju osnovni uvjeti za redovito školovanje može trebati potpora izvan obrazovnog proračuna.
Školski obroci postoje u 84 posto država, no UNESCO upozorava da mnogi programi nisu potpuno ugrađeni u nacionalne proračune i ostaju ranjivi na povlačenje donatorskog novca. Velik broj država s programom, dakle, ne znači automatski da je njegovo financiranje stabilno ili da su njime obuhvaćena sva djeca kojoj je potreban.
Izvješće navodi i nalaze o pojedinim mjerama, ali ih ne predstavlja kao univerzalne recepte. U 14 afričkih država kombinacija obveznog i besplatnog obrazovanja donijela je djevojčicama i dječacima više od godinu dana dodatnog školovanja; učinak je veći kada se tome pridruže zakoni protiv dječjeg rada. U Kambodži je elektrifikacija povezana s gotovo jednom dodatnom godinom školovanja. Programi školskih obroka u zemljama niskog i srednjeg dohotka mogu donijeti do pola godine učenja na svakih 100 dolara ulaganja.
Djeca iz kućanstava koja primaju novčane transfere uvjetovane pohađanjem škole imaju 36 posto veću vjerojatnost upisa. Takvi primjeri pokazuju da obrazovanje dodiruje i druge dijelove javnog života: dostupnost električne energije, sigurnost prihoda, prehranu i zaštitu djece od rada. Ne dokazuju da će ista mjera svugdje proizvesti jednak rezultat.
Uspjeh nema jedan obrazac
UNESCO kao primjere napretka navodi Madagaskar i Togo, koji su od 2000. smanjili stope djece izvan škole za najmanje 80 posto. Među adolescentima se ističu Maroko i Vijetnam, a među mladima Gruzija i Turska. Côte d’Ivoire prepolovio je stope izvan škole u sve tri dobne skupine.
No izvješće ne izdvaja jedan model koji bi se mogao jednostavno preslikati u svaku državu. Rezultati ovise o dugoročnom spoju politika i o lokalnom kontekstu. Ono što u jednoj zemlji uklanja ključnu prepreku ne mora biti dovoljno ondje gdje su problemi drukčiji ili se više prepreka pojavljuje istodobno.
To je važno i za čitanje podataka o financiranju. EFE može pokazati koliko su mehanizmi usmjereni prema pravednosti prisutni i financijski razvijeni, ali ne može sam utvrditi jesu li dobro provedeni. Broj programa zato nije zamjena za praćenje učinka: jesu li djeca koja su bila izostavljena počela dolaziti u školu, ostaju li u njoj i završavaju li obrazovanje.
Do 2030. važniji je put kroz školu
UNESCO-ovo izvješće istodobno bilježi širenje obrazovanja i upozorava da se tempo napretka usporio. Između tih dviju činjenica nije potrebno birati: više djece danas ulazi u školu nego 2000., ali stotine milijuna djece i mladih i dalje su izvan nje, a završetak srednje škole za mnoge ostaje nedostižan.
Pravednost se zato ne može mjeriti samo otvaranjem školskih vrata ili povećanjem ukupnog broja upisanih. Potrebno je vidjeti dopire li javni novac do škola i obitelji koje se suočavaju s najvećim preprekama, jesu li potpore stabilne te mogu li djeca obrazovanje nastaviti i završiti.
Do 2030. razlika između ambicije i rezultata neće se odrediti samo time koliko je mjesta u učionicama otvoreno. Odredit će je i to hoće li najranjiviji učenici imati prijevoz, podršku i sigurne uvjete koji im omogućuju da se u te učionice vraćaju — sve dok školovanje ne postane dovršen put, a ne kratko razdoblje upisa.
-
Društveni skenerprije 2 tjednaGradska knjižnica Požega | Predavanje Marka Doboša ― Lišaji – evolucija suradnje |
-
Glazbaprije 3 tjednaEnis Bešlagić u Zagrebu otvara novu stranicu priče ‘Da sam ja neko’
-
Izložbeprije 3 tjednaKustosica Sonja Švec Španjol velikom grupnom izložbom slavi 13 godina nezavisnog portala o umjetnosti PerceiveArt
-
Društveni skenerprije 3 tjednaZagreb Film Festival 2026: filmovi o odgovornosti, solidarnosti i granicama tolerancije
-
Glazbaprije 3 tjednaThe Witcher in Concert prvi put stiže u Zagreb uz glazbu iz kultne igre
-
Društveni skenerprije 3 tjedna„Tadijine jeseni” – poziv na VIII. književnu manifestaciju
-
Filmprije 3 tjednaLa Bola Negra: tri vremena, jedna naslijeđena priča o ljubavi i identitetu
-
Putovanjaprije 3 tjednaAdvent Zagreb 2026: šest tjedana blagdanske atmosfere, baštine i zimskih okusa
