Društveni skener
Ako Interliber počne naplaćivati ulaz, neće dobiti bolji sajam nego manju publiku
Treba li Interliber naplaćivati ulaz? Oštra analiza pokazuje zašto bi ulaznice mogle udaljiti obitelji, mlade i buduće čitatelje umjesto da podignu kvalitetu sajma.
Interliber nije klub za one koji si mogu priuštiti ulaz
Ideja da bi se na Interliberu u budućnosti mogle naplaćivati ulaznice zvuči kao poslovna odluka. U stvarnosti, to je prije svega odluka o tome kakav sajam želimo imati i kome ga želimo otvoriti. Želimo li događaj koji knjigu približava što većem broju ljudi ili prostor koji će najprije filtrirati publiku prema tome tko je spreman platiti ulaz?
Rasprava se otvorila nakon ovogodišnjeg Interlibera, koji je prema javno objavljenim podacima privukao više od 120 tisuća posjetitelja. Sudjelovalo je 319 izlagača iz 14 zemalja, a program je imao više od 200 sati sadržaja. Netko će u tim brojkama vidjeti argument za naplatu. Ako toliko ljudi dolazi, zašto ne bi platili barem simboličan iznos?
Odgovor je jednostavan: zato što broj posjetitelja nije samo statistika koju treba unovčiti. On je dokaz da je Interliber jedan od rijetkih velikih kulturnih događaja koji još uvijek uspijeva privući i one koji nisu redoviti posjetitelji književnih tribina, promocija i kulturnih ustanova. Čim takvom događaju postavite cijenu na ulazu, dio ljudi neće napraviti računicu o vrijednosti programa. Samo će odustati.
Ulaznica ne stvara kvalitetu
Zagovornici naplate imaju argument koji se ne smije olako odbaciti. Ako Zagrebački velesajam nema dovoljno prihoda od ulaznica, a nakladnicima istodobno povećava cijenu izlagačkog prostora, možda doista nedostaje novca za ozbiljnija ulaganja. Bolja organizacija, kvalitetniji prostori, tehnička oprema, snažniji međunarodni gosti i bolji program ne nastaju sami od sebe.
Ali ulaznica sama po sebi ne podiže kvalitetu. Ona samo naplaćuje pristup. Kvalitetu podižu urednici programa, odgovorna organizacija, bolji uvjeti za izlagače, jasna komunikacija i novac koji se transparentno vraća u sadržaj. Ako će se ulaz naplaćivati, javnost mora znati koliko će se prikupiti, na što će se novac potrošiti i što će posjetitelj za njega dobiti. U suprotnom dobivamo najgoru moguću kombinaciju: plaćaš ulaz, a zatim ponovno plaćaš knjige, hranu, piće, parking i sve drugo što prati posjet sajmu.
Nije dovoljno reći da će posjetitelj dobiti vrijednost za novac. Ta vrijednost mora biti unaprijed vidljiva. Ako je najveći dio sadržaja isti onaj koji se danas nudi besplatno, ulaznica neće stvoriti bolji Interliber. Samo će besplatni događaj pretvoriti u naplatni.
Najprije će nestati oni koje tek treba privući
Najveća slabost ideje o naplati jest to što se njome kažnjava upravo ona publika koju bi Interliber trebao pokušati pridobiti. Redoviti čitatelji vjerojatno će doći i uz ulaznicu. Oni već znaju što traže, imaju popis knjiga i naviku posjećivanja sajma. No što je s obitelji koja razmišlja hoće li uopće doći? Što je s učenikom koji dolazi s prijateljima? Što je s osobom koja nije sigurna hoće li pronaći išta za sebe?
Takvi posjetitelji ne kupuju unaprijed obećanje kulturnog iskustva. Oni prolaze, gledaju, slučajno čuju razgovor, uzmu knjigu u ruke i možda otkriju autora za kojega prije nisu znali. Upravo se tako širi krug čitatelja. Ne tako da se ljudima najprije objasni kako će dobiti vrijednost za novac, nego tako da im se omogući da bez velikog rizika uđu, razgledaju i pronađu nešto svoje.
Ako se uvede i mala ulaznica po osobi, četveročlana obitelj više ne donosi odluku o jednom trošku. Donosi odluku o četiri troška, uz cijenu prijevoza, hrane i eventualne kupnje knjiga. Netko će reći da to nije velik iznos. Za kućni budžet koji već računa svaku kupnju, jest. I nije potrebno da odustane polovica posjetitelja da bi odluka bila promašaj. Dovoljno je da se udalje učenici, obitelji, slučajni posjetitelji i oni koji još nisu sigurni da su čitatelji.
Posebno je neobično naplatiti ulaz mladima
Ove se godine na Interliberu promovirala Kulturna iskaznica, kojom mladi koji navršavaju 18 godina mogu dobiti 100 eura za knjige i druge kulturne sadržaje. To je dobra mjera jer mladima daje mogućnost da sami biraju što žele čitati i gledati. Ali teško je istodobno slati poruku da ih želimo približiti knjizi i razmišljati o naplati ulaza u prostor u kojem tu knjigu trebaju pronaći.
Prvo mladima kažeš: evo novca, kupite knjigu. Onda im kažeš: prije nego što dođete do štanda, platite ulaz. To nije zabrana kulture, ali jest loš simbol. Kulturna politika ne bi smjela ljudima davati novac jednom rukom, a drugom im stvarati novu prepreku za korištenje tog novca.
Ako se ikada uvede naplata, djeca, učenici, studenti, mladi, organizirane školske skupine i socijalno osjetljive skupine morali bi imati besplatan ulaz. No i tada ostaje pitanje poruke. Interliber nije koncert privatne zvijezde ni zatvoreni stručni kongres. On je javni sajam knjige koji se predstavlja kao najveći praznik pisane riječi u Hrvatskoj. Praznik koji na ulazu traži novac mora vrlo uvjerljivo objasniti zašto je postao manje otvoren.
Usporedba s Bečom nije dovoljna
U raspravi se kao primjer spominje Buch Wien, gdje jednodnevna ulaznica stoji više od 20 eura, uz besplatan ulaz za djecu i mlade. Takva usporedba može biti korisna, ali ne može se svesti na cijenu ulaznice. Sajam se ne prenosi iz jednog grada u drugi zajedno s njegovim prihodima, životnim standardom, sustavom potpore kulturi i navikama publike.
Ako želimo uspoređivati Interliber s velikim europskim sajmovima, moramo usporediti i kvalitetu organizacije, uvjete u prostoru, međunarodni program, dostupnost sadržaja, rad s djecom i mjerljive rezultate. Ne može se uzeti samo jedan element, ulaznica, i predstaviti ga kao čarobni štapić za sve probleme.
Osim toga, besplatan ulaz ne znači da Interliber nema komercijalnu vrijednost. Posjetitelji kupuju knjige. Nakladnici plaćaju izložbeni prostor. Izlagači kroz sajam dobivaju izravan pristup velikom broju kupaca. Partneri dobivaju vidljivost. Država i grad dobivaju veliki javni kulturni događaj. Novac već postoji u sustavu. Pitanje je kako se raspoređuje i koliko se odgovornosti prebacuje na posjetitelja.
Ako je problem novac, neka se kaže koliko ga nedostaje
Naplata ulaza ne bi smjela biti zamjena za ozbiljan razgovor o financiranju. Organizatori bi trebali javno pokazati koliko košta održavanje Interlibera, koliki su prihodi od izlagača, koliko odlazi na produkciju programa i gdje se točno pojavljuje manjak. Tek tada javnost može procijeniti je li ulaznica razumna mjera ili najlakši način da se rupa u proračunu prebaci na publiku.
Moguće je uvesti i modele koji ne zatvaraju vrata. Posebni plaćeni programi, večernji razgovori s velikim međunarodnim gostima, stručne radionice ili festivalski sadržaji mogu imati ulaznicu ako za nju nude stvarnu dodatnu vrijednost. Može se uvesti dobrovoljna donacija. Može se ponuditi višednevna ulaznica za one koji žele podržati sajam. Mogu se razviti partnerstva s nakladnicima, gradom i Ministarstvom kulture. Ali opći ulaz za sve nije jedina opcija, a vrlo vjerojatno nije ni najpametnija.
Interliberu treba više ambicije, ne manje publike
Kritika da Interliberu nedostaje velikih književnih zvijezda, jačeg programa i boljih uvjeta može biti opravdana. Sajam ne treba štititi od kritike samo zato što okuplja knjige. Ako je prostor bučan, program prosječan, promocije međusobno konkuriraju, a najzanimljiviji sadržaji se izgube u gužvi, to treba popraviti. Ali posjetitelji nisu krivi za organizacijske slabosti.
Ne može se od njih tražiti da plate ulaz kako bi organizator tek tada počeo razmišljati o tome što im treba ponuditi. Redoslijed mora biti obrnut. Najprije treba pokazati ambiciju, podići standard i osmisliti program zbog kojega će ljudi željeti doći. Tek se onda može razgovarati o tome postoji li dio sadržaja koji je opravdano naplatiti.
Interliber ne bi trebao postati sajam za one koji već čitaju, već prostor u kojem će knjigu slučajno pronaći i oni koji je inače ne bi kupili. Ako se na ulazu postavi cijena, mnogi od njih neće ni ući. Ne zato što ih knjiga ne zanima, nego zato što im se od njih traži da plate prije nego što su dobili priliku da ih knjiga zainteresira.
Zato je ideja o općoj naplati ulaza loša ako joj je glavni cilj samo povećati prihod. Mogla bi smanjiti broj ljudi, oslabiti obiteljske i školske posjete, udaljiti dio mladih i pretvoriti Interliber u događaj za već formiranu publiku. To nije razvoj. To je sužavanje.
Ako se želi bolji Interliber, neka se uloži u bolji Interliber. Neka se jasno pokaže što se financira, neka se program učini sadržajnijim, neka se publiku poštuje kao partnera, a ne kao novčanik na nogama. Knjige već dovoljno teško dolaze do novih čitatelja. Posljednje što nam treba jest da im na ulazu postavimo rampu.
-
Društveni skenerprije 2 tjednaGradska knjižnica Požega | Predavanje Marka Doboša ― Lišaji – evolucija suradnje |
-
Glazbaprije 3 tjednaEnis Bešlagić u Zagrebu otvara novu stranicu priče ‘Da sam ja neko’
-
Izložbeprije 3 tjednaKustosica Sonja Švec Španjol velikom grupnom izložbom slavi 13 godina nezavisnog portala o umjetnosti PerceiveArt
-
Društveni skenerprije 3 tjednaZagreb Film Festival 2026: filmovi o odgovornosti, solidarnosti i granicama tolerancije
-
Glazbaprije 3 tjednaThe Witcher in Concert prvi put stiže u Zagreb uz glazbu iz kultne igre
-
Društveni skenerprije 3 tjedna„Tadijine jeseni” – poziv na VIII. književnu manifestaciju
-
Filmprije 3 tjednaLa Bola Negra: tri vremena, jedna naslijeđena priča o ljubavi i identitetu
-
Putovanjaprije 3 tjednaAdvent Zagreb 2026: šest tjedana blagdanske atmosfere, baštine i zimskih okusa
