Film
The Cat in the Hat: šarena animacijska oluja koja je zaboravila koliko je jednostavnost čarobna
Recenzija animiranog filma The Cat in the Hat redatelja Alessandra Carloniija i Erice Rivinoje: Bill Hader je zabavan, ali film je pretrpan i bez izvornog Seussova šarma.
The Cat in the Hat jedan je od onih filmova koji od prve minute jasno daju do znanja da se neće zadovoljiti malim. Umjesto kratke, precizne i pomalo nestašne priče o Mačku koji upada u kuću dvoje djece, dobili smo čitav svemir mašte, ured za nadnaravne zabavljače, čarobni šešir, više fantastičnih svjetova, vojsku neobičnih pomoćnika i radnju koja gotovo neprestano ubrzava. Film je velik, glasan i pun boja. Pitanje je samo koliko je u toj buci ostalo prostora za onu jednostavnu čaroliju zbog koje je lik Dr. Seussa preživio toliko generacija.
Alessandro Carloni i Erica Rivinoja, koji zajedno potpisuju režiju i scenarij, ne pokušavaju izravno prepričati izvornu slikovnicu. Njihov film zamišljen je kao nova pustolovina koja širi svijet Mačka u šeširu. U toj verziji Mačak radi za organizaciju I.I.I.I., svojevrsni centar koji šalje agente djeci kojoj treba malo mašte, veselja i kaosa. Njegov je posao razvedriti Gabby i Sebastiana, brata i sestru koji se s majkom Carmen sele u novi grad. Gabby teško podnosi promjenu, nedostaju joj prijatelji i stari život, dok se Sebastian pokušava držati obiteljskog zajedništva i vratiti sestru u bolje raspoloženje.
Ideja da Mačak ima posao, šefove i radnu biografiju na papiru je zabavna. Otvara mogućnost da se odgovori na pitanje što radi kada nije u kući iz slikovnice i zašto uopće toliko uživa u tome da djecu uvlači u nevolje. Film ga zato ne prikazuje samo kao nestašnog posjetitelja, nego kao profesionalca koji mora ispuniti zadatak. Ako ne uspije, može izgubiti čarobni šešir. To je dobar početak za animiranu komediju jer Mačak prvi put dobiva vlastiti problem koji nije samo dječja dosada.
Problem je što film tu ideju vrlo brzo zatrpa. Umjesto da razvije odnos između Mačka, Gabby i Sebastiana, scenarij stalno otvara nova vrata. Kutije postaju portali, kauč postaje vozilo, pojavljuju se novi svjetovi, čudovišta, glazbeni brojevi i likovi koji izgledaju kao da čekaju vlastiti nastavak ili liniju igračaka. Svaka se scena trudi biti veća od prethodne, pa pustolovina gubi osjećaj otkrića. Kada je sve neobično, ništa više nije posebno.
Bill Hader u naslovnoj ulozi radi ono što najbolje zna: glasom gradi nervoznu energiju, ritam i komičnu nelagodu. Njegov Mačak je brz, vedar i stalno spreman na novu pogrešku. Hader dobro razumije da lik ne smije biti samo klaun. U njegovoj izvedbi postoji nešto simpatično neodgovorno, kao da Mačak stvarno želi pomoći, ali svaki put precijeni vlastitu sposobnost da kontrolira posljedice. Njegov entuzijazam nije zlonamjeran. Upravo zato je zabavno gledati kako se iz najbolje namjere razvija novi problem.
Ipak, film ga previše pokušava učiniti sigurnim i umiljatim. U izvornoj priči Mačak je zanimljiv zato što je i privlačan i naporan, šarmantan i opasan za kućni red. On ne dolazi kao profesionalni terapeut za dječje raspoloženje, nego kao nepredvidiva sila koja donosi nered. Ovdje je njegov kaos unaprijed ugrađen u opis radnog mjesta. Mačak ima zadatak razveseliti djecu, pa je čak i njegova neodgovornost dio sustava. Time gubi dio drskosti. Postaje više maskota nego anarhist.
Najbolji emocionalni materijal nalazi se u Gabby. Ona nije samo dijete koje treba zabavu, nego djevojka koja je izgubila poznati prostor i društvo. Njezin odlazak u novi grad znači prekid s prijateljima, školom i aktivnostima koje su joj davale identitet. Posebno je važna njezina veza s glazbom i marširajućim orkestrom. Gabby ne treba samo da joj netko pokaže čarobni svijet. Ona treba ponovno pronaći način da razumije vlastitu promjenu i prihvati da povratak starog života nije moguć.
Xochitl Gomez daje Gabby dovoljno tvrdoglavosti i osjetljivosti da taj lik bude uvjerljiviji od mnogih sporednih figura. Njezina ljutnja nije samo dječje gunđanje. Iza nje se osjeća žalovanje za životom koji je ostao iza nje. Tiago Martinez kao Sebastian donosi toplinu i vedrinu, a njihov odnos povremeno filmu daje ono što mu najviše nedostaje: jednostavnu, prepoznatljivu emociju. Kada su brat i sestra zajedno, film se smiruje i prestaje se ponašati kao da svaka minuta mora biti najluđa do sada.
America Ferrera kao Carmen ima zahvalnu, ali nedovoljno iskorištenu ulogu. Majka pokušava biti optimistična dok istodobno nosi teret selidbe, posla i brige za djecu. Film je mogao snažnije pokazati da promjena nije teška samo Gabby i Sebastianu. Carmen također pokušava izgraditi novi život, ali scenarij je uglavnom koristi kao odraslu osobu koja mora biti izvan kuće kako bi djeca mogla doživjeti pustolovinu. Njezina priča ostaje na rubu, iako bi upravo ona mogla dati obiteljskom zapletu dodatnu težinu.
Matt Berry kao zlatna ribica Waffles neočekivano je jedan od najduhovitijih elemenata filma. Njegov suhi, gotovo aristokratski ton izvrsna je protuteža Mačkovoj neprestanoj energiji. Waffles ne vjeruje lako ničemu što se događa oko njega i upravo zato svaka njegova reakcija ima komičnu vrijednost. Kada cijeli film viče, Waffles dobiva smijeh time što odbija sudjelovati u općem oduševljenju. Njegova prisutnost podsjeća kako bi izgledao bolji film: manje objašnjava, manje proizvodi buku i preciznije bira trenutak.
Quinta Brunson kao Sherrie iz ljudskih resursa daje Mačku prijateljicu koja ga razumije i štiti, dok Bowen Yang kao pripravnik Gary igra njegovu suprotnost. Giancarlo Esposito dobiva priliku biti strogi šef, a Paula Pell kao stanodavka Patty prolazi kroz očekivanu promjenu od protivnice do lika koji ipak ima srce. Svi su glasovno kompetentni, ali mnogi od tih likova postoje više kao funkcije nego kao osobe. Film ih uvodi brzo i koristi kratko, pa publika nema dovoljno vremena da se za njih stvarno zainteresira.
Carloni i Rivinoja očito žele pokazati koliko je animacija danas slobodna. Film prelazi između stvarnog obiteljskog prostora, Seussova svijeta i fantastičnih područja koja imaju vlastite vizualne jezike. Ta je odluka ambiciozna. U pojedinim prizorima donosi razigranost i dojam da se stranice slikovnice šire u beskrajan prostor. Ali različiti stilovi nisu uvijek povezani jasnim unutarnjim pravilom. Ponekad se čini da film mijenja izgled zato što može, a ne zato što se priča time obogaćuje.
Najveći problem nije količina mašte, nego njezin nedostatak selekcije. Animirani film može biti brz, kaotičan i prepun ideja. No i kaos treba ritam. U The Cat in the Hat gotovo svaka pustolovina dolazi s novim pravilima, novim bićima i novim vizualnim podražajima. Gledatelj stalno dobiva nešto novo, ali rijetko dobiva priliku da se u nečemu zadrži. Čak i humor pati od toga. Umjesto da se geg razvije, film ga često prekida kako bi stigao do sljedećeg.
U tome se vidi udaljavanje od izvornog Dr. Seussa. Slikovnica Mačak u šeširu ima vrlo jednostavnu situaciju: dvoje djece je samo kod kuće po kišnom danu, pojavljuje se neobični gost, kuća se pretvara u poprište nereda, a sve se na kraju mora vratiti u red. Ta jednostavnost nije ograničenje nego izvor preciznosti. Svaki pokret i svaka nova komplikacija imaju jasnu funkciju. Film želi tu jezgru pretvoriti u veliko filmsko iskustvo, ali pritom zaboravlja da mala priča može biti čudesnija od velikog svijeta.
Naravno, The Cat in the Hat nije bez smiješnih trenutaka. Film ima dobar osjećaj za fizičku komediju, izražajne reakcije i kontrast između likova. Nekoliko tihih scena, osobito onih u kojima Waffles promatra kaos, pokazuje da autori znaju koliko je važno usporiti. Kada se humor ne oslanja na vikanje, meta-šalu ili novu eksploziju, film postaje osjetno bolji. Tada se pojavljuje osobnost koju najglasniji dijelovi pokušavaju nadomjestiti količinom.
Druga polovica priče također je stabilnija. Nakon niza nasumičnih pustolovina, film se vraća odnosu Gabby i njezine obitelji. Završetak pokušava povezati pustolovinu s prihvaćanjem promjene i razumijevanjem da razveseliti nekoga ne znači izbrisati njegovu tugu. To je dobra poruka i film je pred kraj izgovara s dovoljno topline. Problem je što do nje dolazi nakon previše sporednih stanica. Emocija postoji, ali mora se probijati kroz slojeve buke.
Film je svakako bolji od igrane verzije iz 2003. godine. Animirani format prirodnije odgovara deformacijama, ritmu i vizualnoj slobodi svijeta Dr. Seussa. Nema osjećaja da gledamo glumce zarobljene u kostimima koji pokušavaju oponašati crtež. Ipak, činjenica da je nova verzija bolja od lošeg prethodnika nije dovoljna za stvarni uspjeh. Pravo pitanje nije može li The Cat in the Hat nadmašiti film koji je publika uglavnom željela zaboraviti, nego može li samostalno stvoriti nešto čemu će se gledatelji vraćati.
Odgovor je zasad neodlučan. Djeca će vjerojatno pronaći dovoljno boja, brzine i šala da im film ne bude dosadan. Roditelji će možda cijeniti središte priče koje govori o preseljenju, obitelji i prilagodbi. Stariji gledatelji koji očekuju onu jednostavnu, pomalo čudnu energiju knjige mogli bi ostati razočarani. Film je previše nalik suvremenom studijskom proizvodu koji mora otvoriti vlastiti svemir, predstaviti što više likova i ostaviti mogućnost novih nastavaka.
The Cat in the Hat nije katastrofa, ali nije ni nova klasika. Ima pristupačnu priču, dobru glasovnu postavu, nekoliko uspjelih gegova i središnji odnos koji povremeno iskreno dirne. Istodobno je vizualno i narativno prenatrpan, scenaristički formulaičan i previše zabrinut time da bude velik. Alessandro Carloni i Erica Rivinoja razumiju da djeca vole kaos, ali ne uspijevaju uvijek razumjeti da kaos najbolje funkcionira kada se pojavi unutar jasne, jednostavne i emocionalno čvrste priče.
Bill Hader daje Mačku dovoljno energije da film ne izgubi zamah, no njegov glas ne može sam vratiti ono što je scenarij razvodnio. Najbolji trenuci pripadaju Gabby, Sebastianu i Wafflesu, likovima koji ne pokušavaju svake sekunde osvojiti gledatelja. Kada film na trenutak odustane od ideje da mora biti sljedeća velika animirana franšiza i dopusti djeci da samo budu tužna, zbunjena ili začuđena, postaje upravo ono što bi trebao biti: čudesan, nepredvidiv i pomalo nestašan.
Ocjena: 3/5
-
Društveni skenerprije 2 tjednaGradska knjižnica Požega | Predavanje Marka Doboša ― Lišaji – evolucija suradnje |
-
Glazbaprije 3 tjednaEnis Bešlagić u Zagrebu otvara novu stranicu priče ‘Da sam ja neko’
-
Izložbeprije 3 tjednaKustosica Sonja Švec Španjol velikom grupnom izložbom slavi 13 godina nezavisnog portala o umjetnosti PerceiveArt
-
Društveni skenerprije 3 tjednaZagreb Film Festival 2026: filmovi o odgovornosti, solidarnosti i granicama tolerancije
-
Glazbaprije 3 tjednaThe Witcher in Concert prvi put stiže u Zagreb uz glazbu iz kultne igre
-
Društveni skenerprije 3 tjedna„Tadijine jeseni” – poziv na VIII. književnu manifestaciju
-
Filmprije 3 tjednaLa Bola Negra: tri vremena, jedna naslijeđena priča o ljubavi i identitetu
-
Putovanjaprije 3 tjednaAdvent Zagreb 2026: šest tjedana blagdanske atmosfere, baštine i zimskih okusa
