Izložbe
Hard Art u MoMA PS1: tri generacije crne apstrakcije
Izložba u njujorškom MoMA PS1 okuplja više od 90 radova više od 40 umjetnika i povezuje nasljeđe crne apstrakcije od 1969. do danas. Njezin postav obuhvaća tri generacije i različite medije, a njezin kustoski okvir propituje tko se smatra dijelom povijesti američke umjetnosti.
Izložba Hard Art, otvorena 5. studenoga 2026. u MoMA PS1 u njujorškom Queensu, okuplja više od 90 radova više od 40 umjetnika i prati crnu apstrakciju u SAD-u od 1969. do danas. Povezuje umjetnike afirmirane 1970-ih s novijim generacijama te slikarstvo širi na skulpturu, video, zvuk i instalacije. Službeni podaci određuju razmjere i trajanje izložbe; njezino tumačenje otvara šire pitanje o tome kako se piše povijest američke umjetnosti i zašto se apstrakcija crnih umjetnika često smještala izvan njezina središta.
Više od četiri desetljeća umjetničkog rada
Hard Art ostaje otvoren do 15. ožujka 2027. Središnja joj je tema nasljeđe apstraktnog stvaralaštva crnih umjetnika u Sjedinjenim Državama, promatrano kroz razdoblje koje počinje 1969. i seže do suvremenosti. Opseg postava — više od 90 radova više od 40 umjetnika — upućuje na široko zamišljen pregled, a ne na izložbu posvećenu samo jednoj generaciji ili jednom mediju.
Uobičajeno, apstraktna umjetnost ne prikazuje ljude, mjesta ili predmete na prepoznatljiv, doslovan način. Umjesto toga značenje gradi bojom, linijom, oblikom, teksturom i odnosom među dijelovima slike ili prostora. Takav pristup ne znači da je djelo bez sadržaja ili društvenog značenja. U slučaju ove izložbe, kustoski okvir upravo apstrakciju tretira kao prostor u kojem se mogu susresti umjetnički postupak, povijesno iskustvo i politička pitanja.
Tri generacije u istom postavu
Među povijesnim umjetnicima koje izložba predstavlja nalaze se Frank Bowling, Peter Bradley, Ed Clark, Melvin Edwards, Joe Overstreet i Raymond Saunders. Riječ je o autorima koji su se afirmirali 1970-ih, čiji radovi u postavu stoje uz djela mlađih umjetnika i umjetnica. Takav raspored omogućuje da se apstrakcija ne promatra samo kao dovršeno poglavlje prošlosti, nego kao praksa koja se nastavlja i mijenja.
Među novijim imenima navedenima u izložbi su Aria Dean, Torkwase Dyson, Nikita Gale, Carolyn Lazard, Eric N. Mack, Charisse Pearlina Weston i SoiL Thornton. Susret različitih generacija pritom ne mora značiti da svi umjetnici dijele isti stil ili umjetnički program. Potvrđena je činjenica da su zastupljeni u zajedničkom postavu; kustoski je izbor koji ih povezuje u međugeneracijsku priču o apstrakciji.
Od slike do zvuka i prostora
Premda je slikarstvo jedno od polazišta izložbe, Hard Art ne ograničava se na platno. U razgovor o apstrakciji uključuje skulpturu, video i zvuk, kao i eksperimentalne instalacijske postupke. Time se širi i samo pitanje što apstrakcija može biti: ona se ne pojavljuje samo kao raspored boje i oblika na ravnoj površini, nego i kao način organiziranja prostora, materijala ili zvučnog iskustva.
To je važno za razumijevanje izložbe, jer pojam apstrakcije često se veže uz slikarstvo i povijesne stilove modernizma. Ovdje je, prema službenom opisu, obuhvaćen širi raspon medija i pristupa. Ne treba, međutim, iz toga zaključivati da su svi radovi istovrsni ili da ih povezuje jedna jedina poruka. Zajednička im je izložbena tema i povijesni okvir, dok se načini na koje joj pojedina djela pristupaju mogu razlikovati.
Naslov koji vodi do projekta iz 1971.
Naslov izložbe preuzet je iz opisa Petera Bradleyja o projektu The DeLuxe Show, izložbi iz 1971. Taj je projekt apstrakciju postavio u širi razgovor o umjetničkoj slobodi i institucionalnoj isključenosti. Uvrštavanje tog naslova povezuje današnji postav s ranijim raspravama o tome gdje se apstraktna umjetnost može prikazivati i čiji se radovi smatraju važnima za njezinu povijest.
Naslov, dakle, nije samo oznaka stila. U okviru izložbe upućuje i na uvjete u kojima umjetnost nastaje i dobiva javnu vidljivost. To je interpretativna dimenzija kustoskog pristupa: povijest apstrakcije ne prikazuje se kao niz formalnih promjena odvojenih od institucija, nego kao područje u kojem su važna i pitanja pristupa, priznanja i slobode stvaranja.
Što izložba osporava
Kritičko tumačenje Hard Arta polazi od jedne česte podjele: crna se umjetnost povezuje s figuracijom, odnosno prepoznatljivim prikazima ljudi i društvenog života, dok se apstrakcija predstavlja kao univerzalni jezik zapadnog modernizma. Izložba tu podjelu dovodi u pitanje time što apstrakciju crnih umjetnika stavlja u središte vlastite priče, a ne na njezin rub.
Ta kritika ne znači da figuracija i društveni narativ nisu važni u crnoj umjetnosti, niti da je apstrakcija po svojoj naravi politička u svakom slučaju. Riječ je o propitivanju pretpostavke da se crni umjetnici mogu razumjeti prvenstveno kroz prikaz identiteta i društvenog iskustva, dok se apstrakcija smatra odvojenom od takvih tema. Postav sugerira drukčiju mogućnost: formalni izbori i povijesni kontekst mogu se čitati zajedno, bez svođenja umjetnika na jednu kategoriju.
Kustoski okvir i prateća publikacija
Izložbu organizira Connie Butler, direktorica Agnes Gund, uz Sheldona Goocha. Istraživačku potporu pružila je June Kitahara. Uloga kustosa u ovakvom projektu nije samo odabrati radove, nego i oblikovati okvir u kojem ih publika susreće. U ovom slučaju okvir povezuje razdoblja i medije te apstrakciju postavlja kao važan dio povijesti američke umjetnosti.
Izložbu prati bogato ilustrirana publikacija s esejima Connie Butler, Jessice Bell Brown, Arije Dean, Torkwase Dyson, Rindona Johnsona i Ericha Kessela. Uključuje i kronologiju važnih muzejskih izložbi, koju su pripremili June Kitahara i Sheldon Gooch. Publikacija tako proširuje dokumentaciju izložbe, dok kronologija upućuje na institucionalnu povijest prikazivanja i prepoznavanja ovih umjetničkih praksi.
Zašto je ovaj pogled važan
Službeni podaci jasno govore o trajanju izložbe, broju radova i umjetnika te rasponu generacija i medija. Tumačenje njezina značenja ide korak dalje: Hard Art predlaže da se povijest apstrakcije ne može potpuno razumjeti ako se iz nje izostave crni umjetnici ili ako se njihov rad unaprijed smjesti u zasebnu, užu kategoriju. To je kustoska tvrdnja, a ne razlog da se različitosti među umjetnicima zanemare.
Važnost teme nadilazi jedan muzejski postav. Način na koji se izlaže i opisuje umjetnost utječe na to tko se pamti kao dio modernizma, a čiji se rad čita kao iznimka. Povezujući tri generacije i različite umjetničke medije, Hard Art poziva publiku da apstrakciju promatra i kao oblik stvaranja i kao dio povijesti u kojoj su vidljivost, pripadnost i umjetnička sloboda važna pitanja.
-
Društveni skenerprije 2 tjednaGradska knjižnica Požega | Predavanje Marka Doboša ― Lišaji – evolucija suradnje |
-
Izložbeprije 4 tjednaKustosica Sonja Švec Španjol velikom grupnom izložbom slavi 13 godina nezavisnog portala o umjetnosti PerceiveArt
-
Društveni skenerprije 3 tjednaZagreb Film Festival 2026: filmovi o odgovornosti, solidarnosti i granicama tolerancije
-
Glazbaprije 3 tjednaThe Witcher in Concert prvi put stiže u Zagreb uz glazbu iz kultne igre
-
Društveni skenerprije 3 tjedna„Tadijine jeseni” – poziv na VIII. književnu manifestaciju
-
Urednikov izborprije 3 tjednaOsijek dobiva prvi međunarodni festival povijesnog i arheološkog filma
-
Društveni skenerprije 3 tjednaTranshumanca pred UNESCO-om: može li sezonsko stočarstvo postati zajednička europska baština?
-
Putovanjaprije 3 tjednaAdvent Zagreb 2026: šest tjedana blagdanske atmosfere, baštine i zimskih okusa
