Basquiatove „Blue Ribbon“ slike prvi put nakon više od tri desetljeća ponovno zajedno u Princetonu

U Princeton University Art Museumu otvorena je izložba koja na nov način promatra rad Jean-Michela Basquiata. „Basquiat, the Blue Ribbon Paintings, and the Art of Reproduction“ okuplja 11 slika iz 1984. godine, poznatih kao serija „Blue Ribbon“, i prvi ih put nakon više od tri desetljeća prikazuje zajedno. Izložba ne govori samo o Basquiatovim motivima, nego i o njegovu načinu rada.

Basquiat se često opisuje kao spontani i instinktivni umjetnik koji je slike stvarao gotovo bez pripreme. Princetonska izložba tu sliku dovodi u pitanje. Pred publikom se pojavljuju crteži, sitotisci, fotokopije, knjige i pomoćni materijali koji pokazuju da je umjetnik pažljivo razvijao, ponavljao i mijenjao vizualne elemente. Njegova umjetnost nije nastajala iz jednog impulsa, nego kroz stalno preuređivanje.

Svih 11 „Blue Ribbon“ platna nastajalo je istodobno. Basquiat ih je navodno rasporedio na podu atelijera i kretao se između njih, premještajući motive, dodajući boju i prekrivajući već otisnute dijelove. Zato se slike ne mogu jednostavno promatrati kao prva verzija i njezine kasnije kopije. One su paralelne varijacije koje se međusobno razvijaju.

Na platnima se ponavljaju anatomski crteži, logotipi, riječi i prepoznatljiva figura s krunom. Ipak, ponavljanje nikada nije potpuno jednako. Umjetnik mijenja raspored, boje i intenzitet tragova. Na jednom je prikazu figura prijeteća, s crvenim očima, dok na drugom djeluje gotovo nesigurno. Isti motiv tako postaje različit lik ovisno o kontekstu.

Važan dio izložbe posvećen je Basquiatovu razmišljanju poput grafičara. Umjetnik je koristio sitotiske, fotokopije i slike koje je iznova rezao i ugrađivao u nova djela. Njegov postupak podsjeća na rad s reprodukcijom, ali nije riječ o jednostavnom umnožavanju. Svaka nova verzija dobiva drukčiji ritam i drukčiju površinu jer Basquiat preko otiska slika rukom.

Izložba se vraća i na ranije radove koje je Basquiat krajem sedamdesetih stvarao s Jennifer Stein. Njihove fotokopirane listove izrezivali su u razglednice i prodavali ispred muzeja u New Yorku. Taj rani postupak već sadrži ideju da se jedna slika može reproducirati, izrezati i dobiti novi život u drukčijem obliku.

U Princetonovu postavu nalaze se i sitotisci koji su poslužili kao predlošci za pojedine slike. Posjetitelj može usporediti izvorni motiv s njegovom ugradnjom u veliko platno. Takav pogled čini proces vidljivim: nešto što u finalnoj slici izgleda kao jedan brzi potez pokazuje se kao dio duljeg niza odluka.

Kustosica Jordana Moore Saggese izložbu je proširila i referencama na Roberta Rauschenberga, grafičara Roberta Blackburna te Leonarda da Vincija. Leonardo je posebno važan jer su njegove anatomske ilustracije bile među izvorima koji su Basquaita zanimali. U muzeju se mogu vidjeti i materijali koji posjetitelju pokazuju kako je umjetnik proučavao i preuzimao slike iz knjiga.

Izložba tako ispravlja pojednostavljeni mit o „neškolovanom geniju“. Basquiat je bio iznimno originalan, ali originalnost nije značila da je radio bez utjecaja, učenja ili tehnike. Njegov rad uključivao je umjetnike prije njega, suradnike, tiskare, knjige i alate. Upravo se u preoblikovanju tih izvora vidi njegova osobnost.

Nakon predstavljanja u Princetonu, izložba bi trebala putovati u High Museum of Art u Atlanti. „Blue Ribbon“ serija pritom ostaje posebno zanimljiva jer pokazuje Basquiata u trenutku kada istodobno razvija prepoznatljivu ikonografiju i propituje što uopće znači originalna slika u vremenu reprodukcije. Umjesto da posjetitelju prikaže samo gotova djela, izložba mu omogućuje da vidi kako umjetnik misli, mijenja i ponovno sastavlja vlastiti vizualni jezik.