Bečki simfoničari stižu u Lisinski: Petr Popelka i Mao Fujita izvode Mozarta i Schuberta

Bečki simfonijski orkestar nastupa 28. studenoga u Velikoj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Koncert je dio sezone Lisinski subotom 2026./2027., a orkestrom ravna Petr Popelka. Kao solist na glasoviru nastupa Mao Fujita, dok program povezuje Mozartov Koncert za glasovir i orkestar u C-duru, br. 21, KV 467, i Schubertovu Osmu simfoniju u C-duru, D 944, poznatu kao Velika.

Dvije različite slike klasicizma

Mozartov Koncert za glasovir i orkestar br. 21 pripada djelima koja su postala dio široko prepoznatljivog koncertnog repertoara. Njegova melodijska jasnoća i ravnoteža između solista i orkestra često se povezuju s klasičnim idealom elegancije. Ipak, izvedba otvara više pitanja od samog prepoznavanja poznate teme. Odnos između glasovira i orkestra stalno se mijenja, pa se u njemu može čuti i razgovor, suprotstavljanje i nadopunjavanje.

Schubertova Velika simfonija pripada drukčijem zvučnom svijetu. U njoj se glazbeni materijal širi kroz veliku formu, a ritam i melodija dobivaju gotovo epsku širinu. Spoj dvaju djela u jednom programu zato ne znači samo kronološki pregled. On pokazuje kako se odnos prema orkestru mijenja od Mozartove precizne ravnoteže prema Schubertovoj prostranosti.

Mao Fujita kao solist

Mao Fujita preuzima solističku ulogu u Mozartovu koncertu. Pijanist u takvom djelu mora pronaći mjeru između osobnog izraza i razgovora s orkestrom. Previše naglašena virtuoznost može potisnuti strukturu, dok pretjerana suzdržanost može umanjiti napetost između solista i ansambla. Najzanimljivije izvedbe nastaju kada glasovir ostane jasan, ali nikada odvojen od glazbene cjeline.

Koncertni solist ne nastupa sam pred orkestrom kao pred pozadinom. On je dio zajedničkog disanja i ritma. Dirigent i orkestar moraju ostaviti prostor glasoviru, ali i reagirati na njegove fraze. U Mozartovu djelu taj odnos može zvučati kao razgovor koji se neprestano obnavlja, s trenucima slaganja i blagoga neslaganja.

Petr Popelka i orkestralna perspektiva

Petr Popelka ravna Bečkim simfonijskim orkestrom. Dirigent u programu koji spaja Mozarta i Schuberta mora povezati dvije različite vrste zvučne organizacije. Mozart zahtijeva transparentnost, preciznost i pažljivo doziranje naglasaka. Schubert traži širinu daha, strpljenje i osjećaj za duge lukove koji se ne ostvaruju u jednom trenutku.

Upravo se na takvom programu može čuti karakter orkestra. Bečki simfoničari pripadaju tradiciji u kojoj se velika pažnja posvećuje boji zvuka, ali tradicija nije isto što i ponavljanje. Svaka nova izvedba ovisi o prostoru, dirigentu, solistu i slušanju među glazbenicima. Poznato djelo tada može zvučati drukčije bez potrebe da se na silu aktualizira.

Schubertova Velika simfonija

Schubertova Osma simfonija u C-duru često se naziva Velikom kako bi se razlikovala od njegove ranije simfonije u istoj tonalitetnoj oznaci. Nadimak upućuje na opseg i ambiciju djela, ali ne iscrpljuje njegovu posebnost. Simfonija razvija osjećaj kretanja koji se širi iz motiva u motiv, iz jednog odlomka u drugi.

Schubertova melodija često djeluje jednostavno kada se čuje izdvojeno, ali u simfonijskom kontekstu dobiva novu težinu. Orkestar je ne predstavlja samo kao temu. On je razrađuje, vraća, mijenja joj boju i postavlja u nove odnose. Slušanje takve simfonije traži vrijeme i pažnju, ali zauzvrat nudi iskustvo postupnog širenja glazbenog prostora.

Lisinski subotom kao susret publike i repertoara

Ciklus Lisinski subotom okuplja programe koji zagrebačkoj publici donose velike orkestre, dirigente i soliste. Njegova vrijednost nije samo u imenima na plakatu. Ciklus stvara naviku slušanja i omogućuje da se koncertna publika vraća istom prostoru s različitim očekivanjima. Jedan program može biti usmjeren na suvremenu glazbu, drugi na operni repertoar, a treći na klasične simfonijske obrasce.

Bečki simfoničari u tom kontekstu donose program koji ne počiva na jednoj atrakciji. Privlačnost koncerta sastoji se od susreta orkestra, dirigenta, pijanista i dvaju djela koja su dovoljno poznata da publici budu bliska, ali dovoljno složena da se pri svakom slušanju otvore novi detalji.

Večer jasnih razlika i zajedničkog daha

Koncert 28. studenoga povezuje Mozartovu koncertantnu formu i Schubertovu simfonijsku širinu. U prvom dijelu pozornost se usmjerava na odnos solista i ansambla, a u drugom na zajedničko kretanje velikog orkestra. Ta razlika daje večeri jasnu dramaturgiju bez potrebe za dodatnim objašnjenjima.

Publika u Lisinskom dobit će priliku slušati glazbu koja se često opisuje kao poznata, ali nikada nije potrošena. Mozart i Schubert ne vraćaju se zato što bi prošlost bila dovoljna sama sebi, nego zato što svaka dobra izvedba pokazuje kako se klasici mogu ponovno čuti. U rukama Bečkih simfoničara, Petra Popelke i Maa Fujite, taj će se razgovor nastaviti u sadašnjem trenutku.