Carmien Michels u Zagrebu predstavila zbirku priča “Očevi koji tuguju”

Jedna od trenutačno najzanimljivijih belgijskih spisateljica i spoken word performerica Carmien Michels jučer je u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića predstavila zbirku priča “Očevi koji tuguju” (Naklada Ljevak, 2025., prev. Svetlana Grubić Samaržija), a tom je prilikom progovorila o velikim temama svoje književnosti i suvremenog belgijskog društva – odnosu prema kolonijalizmu, naslijeđenim traumama te važnosti sjećanja, suosjećanja i inkluzije. U društvu novinarke Karmele Devčić, ujedno moderatorice razgovora, i prevoditeljice knjige Svetlane Grubić Samaržije, autorica je otkrila da su je na pisanje zbirke potaknula stvarna iskustva “očeva koji tuguju” – pa i njezinog vlastitog oca – kao i činjenica da nije često nailazila na temu očinstva u knjigama koje je čitala.

Govoreći o belgijskoj povijesti kolonijalizma, Michels je navela kako je prekretnica – u smislu javnog govora o toj temi – bio kultni roman “Srce tame” Josepha Conrada, ali da se o pitanjima odgovornosti i krivnje Belgije za zločine u Kongu još uvijek ne govori dovoljno. Najsnažniji je, upozorava, uvijek glas onoga tko posjeduje moć. U Antwerpenu u kojem živi ipak uočava pozitivne pomake: “I ja kao spisateljica imam određeni doseg i moć”, dodaje, “zato u svojim pričama kombiniram vlastito gledište s maštom.” Osvrćući se na zbirku, novinarka Karmela Devčić istaknula je čest i dramaturški zanimljiv motiv ugriza životinja te kako će se svatko prepoznati u jednoj od priča, dok je prevoditeljica Svetlana Grubić Samaržija izdvojila snažne pjesničke slike i precizan jezik u kojem “nema viška ni riječi ni rečenice.” Zbog toga je prevođenje zbirke bio izazov, objasnila je, spomenuvši i kako su “Očevi koji tuguju” ostavili dubok dojam na čitatelje u Hrvatskoj.

Budući da autorica u Zagrebu gostuje u sklopu projekta “Čitanje u fokusu” Naklade Ljevak, usmjerenog na poticanje čitanja kod srednjoškolaca, dotaknula se zanimljivog iskustva rada s mladima na svojoj priči “Šetamo pse”, tijekom kojeg su učenici razvijali alternativne ideje zapleta. Na kraju je Michels govorila o pisanju kroz prizmu roditeljstva, a komentirajući nasilje kod adolescenata, zaključila je kako je “agresija često vapaj za pažnjom.”
Razgovor je simultano prevodio Bruno Štefić.