DC napokon ima novi adut: “Supergirl” donosi sirovu, međuzvjezdanu osvetu i osvježavajuće lice žanra

Ove godine DC Studios pod vodstvom Jamesa Gunna i Petera Safrana ima jasan zadatak: redefinirati svoj filmski svemir. Najnoviji korak u tom smjeru je spektakl “Supergirl”, film koji uspijeva pobjeći iz sjene svog slavnijeg rođaka i ponuditi znatno mračniju, emotivniju i epsku znanstveno-fantastičnu priču.

Kada čujemo ime obitelji Zor-El, prva asocijacija obično su plavo odijelo, crveni plašt i nepokolebljivi, gotovo božanski optimizam Supermana. Međutim, nova Supergirl, koja u kina stiže krajem lipnja, odmah na početku jasno daje do znanja da Kara nije Clark Kent. Dok je Superman odrastao u toplom okruženju obitelji u Kansasu, Kara je preživjela destrukciju Kriptona gledajući kako sve oko nje umire. Ta temeljna trauma srž je novog blockbustera u režiji Craiga Gillespieja.

Gillespie, poznat po režiji filmova I, Tonya i Cruella, ponovno dokazuje da ima fantastičan osjećaj za kompleksne, buntovne i pomalo pomaknute ženske protagonistice. Njegov potpis osjeća se u svakom kadru – film ima oštricu, vizualno je raskošan i drskiji od onoga što smo navikli gledati u klasičnim DC-jevim izdanjima.

Milly Alcock kao pun pogodak

Najveći teret filma ležao je na leđima mlade Milly Alcock, zvijezde serije House of the Dragon. Glumiti ikonsku heroinu u dvostrukoj ulozi Kare Zor-El i njezina alter-ega ogroman je izazov, no Alcock doslovno briljira. Njezina Kara posjeduje sirovu, ranjivu snagu. Ona nije savršena, nepogrešiva ikona pravde; ona je gnjevna, povrijeđena djevojka koja traži svoje mjesto u svemiru.

Scenarij Ane Nogueire mudro izbjegava klišeje klasične “priče o podrijetlu” (origin story) na Zemlji. Umjesto toga, film nas vodi na epsko, međuzvjezdano putovanje. Kada nemilosrdni neprijatelj pogodi preblizu njezina doma, Kara kreće u nemilosrdni pohod koji balansira na tankoj granici između slijepe osvete i istinske pravde. Dinamika njezina savezništva s neočekivanim partnerom (koji unosi prijeko potreban humor i prizemnost u priču) funkcionira besprijekorno i daje filmu emotivno sidro.

Međuzvjezdani vizualni spektakl

S tehničke strane, Supergirl u trajanju od sat i pedeset minuta ne gubi vrijeme. Tempo je brz, a Gillespie uspijeva održati napetost bez gušenja priče u besmislenom CGI kaosu. Akcijske sekvence na stranim planetima i u dubokom svemiru izgledaju svježe i maštovito, podsjećajući na najbolje trenutke svemirske opere. Posebno treba pohvaliti dizajn kostima i scenografiju koji uspješno spajaju kriptonsku naprednu tehnologiju s grubim, vanzemaljskim realizmom.

Ono što film uzdiže iznad prosjeka žanra jest fokus na Karino srce. Njezine moći (koje su ovdje prikazane kao destruktivne i fascinantne) neprestano su na kušnji, ali stvarni test je njezina humanost. Pitanje koje film postavlja duboko je ljudsko: može li netko tko je izgubio sve pronaći snagu da štiti druge, a da pritom ne izgubi sebe?

Supergirl je osvježavajući, vizualno impresivan i emotivno nabijen blockbuster koji napokon podiže ljestvicu u superherojskom žanru. Craig Gillespie i Ana Nogueira stvorili su modernu heroinu za novu eru, a Milly Alcock je ovim nastupom zacementirala svoj status hollywoodske zvijezde A-liste.