Darija Žmak Kunić

Promišljajući o odnosima koji nas grade, ishodište rezoniranja i postupanja nerijetko identificiramo s iskustvom odrastanja. U tom vidu, psihološke studije počelo svih međuljudskih relacija vezuju uz privrženost kao evolucijski usvojen obrazac ponašanja – jedinstveni oblik socioemocionalne veze. Ta ista veza prva je asocijacija jasne usmjerenosti i potrebe za majkom koja je u velikoj mjeri zaslužna za doživljaj života i svijeta u odrasloj dobi. Taj snažni ženski princip, energija i neizostavna uloga majke u jednadžbi života presudna je za fizički, emocionalni i duhovni razvoj i integriranje kvaliteta poput sigurnosti, stabilnosti i kompaktnosti u vlastiti sustav djelovanja.

Uslijed smrti majke umjetnica se upušta u katarzične, gotovo meditativne procese koji će rezultirati uspostavljanjem novih umjetničkih vrijednosti upisanih u majčine tkanine koje ostaju trajna reminiscencija na njezino fizičko i mentalno postojanje.

Intrinzična previranja prouzročena bolnim gubitkom, generiraju snažne emocije koje postaju integralnim dijelom čitave serije prizivajući osjećaj nježnosti, krhkosti, poštovanja, snage i borbenosti. Kako i Aristotel među prvima tumači, katarza izaziva strah i sažaljenje pročišćujući tako osjećaje i stanja, uzrokujući u konačnici oslobođenje i prihvaćanje. I psihologija tumači katarzu kao složen proces kojim se potisnute ideje dovode u svijest da bi se ponovnim proživljavanjem smanjile tenzije izazvane potisnutim emocijama (emocionalni doživljaj – spoznaja – prihvaćanje). Zato, suočavanje s vlastitom boli, Darija Žmak Kunić transformira u iscjeljujuću praksu trganja, vezanja, pletenja i bojanja koje to emotivno nasljeđe pretvara u suptilne akvarele, umjetničke objekte i video instalaciju.

Da sam stablo bila bih hrast sukus je intimističke priče koja svoj narativ temelji na osobnim analizama, dubokoj bliskosti i zajedničkom inatu kao rezultatu kreativnih potencijala upisanih u svaki pojedini rad. Stvaralačke instinkte umjetnica kanalizira introspekcijskim procesima, a baveći se onim intimnim i obiteljskim, radovi su ujedno i njene osobne psihoanalize. Darija Žmak Kunić ciklus u cijelosti temelji na obiteljskoj ostavštini materijalizirajući pojmove privatno/naslijeđeno/javno. U nastojanju evociranja majčinog prisustva, tkanine iz majčina ormara pretvara u artefakte, udahnjujući im novi život, snagu i ulogu.

Naslijeđene haljine postaju projekcijskom pozadinom za neobrađeni, sirovi video materijal s putovanja brodom praćenim snažnim vjetrom. Dovodeći se u opasnost činom bilježenja vlastite ranjivosti i emocionalnog kraha, Kunić se izvija preko zaštitne ograde, dok valovi postaju glavnim saveznikom neizbježne destrukcije bića. Težina trenutka dodatno je intenzivirana haljinama koje slobodno lebde u prostoru i time remete sliku videa koji je i tako sam po sebi mučan uslijed dinamike kadra.

Nadalje, pletenice su direktna referenca na majčinu prisutnost, njena perpetuacija. Tiho, zahvalno, predano i spokojno šivaće tkanine pretvara u nježan i čvrst objekt utopljen u zvuk trganja, rezanja i ponovnog pletenja. Uvijek je nosila jednu malu pletenicu, sa strane… našla sam tu pletenicu i mnoštvo tkanina za šivanje…, izgovara jedva čujno, kiparica Darija Žmak Kunić dok joj ruke rade: palčevi se susreću, neprimjetno vrhom jagodica dodiruju, potom brzo razdvajaju svaki vodeći svoju nit. Jučer sam cijeli dan rezala trake… Bilo mi je lijepo jer su mi pomagale tri prijateljice, sjedile smo u kućici u vrtu i rezale tkaninu i ćakulale… Danas sam ih šivala i sad ih pletem… Desni pa lijevi kažiprst naizmjenično podržava središnju strukturu koja nastaje pred našim očima. Početak izvire sa stropa i slijeva se, prepliće u čvrstu neprekidnu formu vjernosti, trajanja, u linijama koje prelaze jedna u drugu, pretapaju se i završavaju kada nova započinje.1

Trganje tkanine obećava novi smisao. Konac gradi ta sigurna gnijezda, daje priliku životu i dokida zaborav. Duša je ta koja sukcesivno traga za harmonijom izmijenjene realnosti, raste i pada inzistirajući na metamorfozi koja donosi pročišćenje i ponovnu slobodu duha.

Sve polazi od žene pa je tako i sam naziv izložbe rezultat tihe komunikacije odnosno majčine poruke upućene umjetnici – čvrsta, stabilna, borbena, hrabra, empatična.

Majčina konstatacija “da sam stablo bila bih hrast“ s vremenom postaje umjetničin credo, a sjećanja i uspomene njen spiritus movens. Prepoznajući važnost i veličinu ženskog lika i uloge, izložba je nastavak istraživanja skrivenih moći žene modificiranih vizualnom simbolikom skulpture, umjetničkog objekta, crteža, slike i video instalacije. Izložba je zahvalnost za brigu, život, odricanje, požrtvovnost, davanje, promašaje, savjete, tugu, priče, smjeh, molitvu, pokušaje, razumijevanje, trpljenje, recepte, traganje, ………

Darija Žmak Kunić u transpoziciji i dijalogu s odabranim kiparskim nasljeđem, od tkanina koje još uvijek pamte prošle dodire, svija dijete svoje majke, svoje dijete u majčino krilo spliće. Pamćenje dodira joj ostaje zabilježeno.2

Utvrđeno biološkim kodovima, fizička povezanost majke i djeteta u suptilnom obliku ostaje prisutna zauvijek.