Drevna gljiva mogla bi pomoći usjevima da bolje koriste hranjive tvari iz tla

Biljke i gljive u tlu često razmjenjuju usluge. Gljiva širi mrežu kroz tlo i pomaže biljci doći do hranjivih tvari, a biljka joj zauzvrat daje ugljik nastao fotosintezom. Ipak, desetljećima se smatralo da jedna važna skupina biljaka takvu suradnju ne može ostvariti.

Novo istraživanje mijenja tu pretpostavku. Znanstvenici su pokazali da biljka Arabidopsis thaliana, članica porodice u kojoj su i brojne poljoprivredne vrste, može razviti funkcionalan odnos s drevnom skupinom gljiva poznatom kao Mucoromycotina fine root endophytes.

Posebnost ovog odnosa je u tome što gljiva ne koristi uobičajeni komunikacijski put kojim se biljke i većina proučavanih korisnih gljiva prepoznaju. Istraživači vjeruju da drevna skupina gljiva zaobilazi genetsku „bravu“ za koju se mislilo da je kod tih biljaka izgubljena prije više milijuna godina.

Pomoću snimanja stanica i praćenja izotopa znanstvenici su vidjeli da gljiva kolonizira korijen bez izazivanja bolesti ili vidljivog usporavanja rasta. Gljivična mreža preuzimala je dušik i fosfor iz tla te ih prenosila u nadzemne dijelove biljke. Zauzvrat je primala ugljik koji je biljka proizvela fotosintezom.

Nalaz je zanimljiv za ekologiju, ali i za budućnost poljoprivrede. Ako se slična simbioza potvrdi kod važnih usjeva i u stvarnim poljskim uvjetima, mogla bi pomoći biljkama da učinkovitije koriste hranjive tvari. To bi dugoročno moglo smanjiti potrebu za dijelom kemijskih gnojiva, čija proizvodnja i ispiranje u vode nose vlastite ekološke probleme.

Ipak, između laboratorija i polja postoji velik korak. Potrebno je utvrditi kako odnos funkcionira u različitim tlima, pri suši, u prisutnosti drugih mikroorganizama i pod pritiskom štetnika. Također nije dovoljno da gljiva biljci samo prenosi hranjive tvari; mora se pokazati da suradnja povećava prinos ili otpornost bez neželjenih posljedica.

Otkriće je važno i zato što podsjeća koliko još ne znamo o podzemnom svijetu. Biljke nisu izolirani organizmi, nego dio mreže u kojoj gljive, bakterije, korijenje, voda i minerali stalno razmjenjuju resurse. Razumijevanje tih odnosa moglo bi otvoriti put poljoprivredi koja više koristi prirodne procese, a manje ovisi o stalnom dodavanju industrijskih inputa.