Što učiniti s plastičnom folijom koju je teško reciklirati? Nova rasprava vraća u fokus kemijsku preradu

Prozirni omoti, vrećice za kruh i višeslojna ambalaža spadaju među najproblematičnije plastične proizvode za recikliranje. Tanki materijal lako se zapetlja u sortirnicama, često je onečišćen ostacima hrane, a različite vrste plastike mogu biti spojene u jedan sloj. Zbog toga se velik dio takvog otpada spaljuje ili završava na odlagalištu.

Jedan od mogućih pristupa je piroliza, proces u kojem se plastika zagrijava na vrlo visokoj temperaturi bez prisutnosti kisika. Materijal se tada ne zapali, nego se razgrađuje na ulje, plin i kruti ostatak. Dobiveno pirolizno ulje nije odmah dizel, nego sirovina slična sirovoj nafti koja se mora pročistiti i rafinirati.

Nova rasprava pokazuje da tehnologija nije dovoljna sama po sebi. Važna su i pravila koja određuju što se službeno smatra recikliranjem. U nekim sustavima pretvaranje otpada u gorivo ne ulazi u definiciju recikliranja, čak i kada bi takav proces zamijenio dio spaljivanja ili omogućio dobivanje sirovine za novu plastiku.

Prednost kemijske prerade mogla bi biti u tome što se obrađuje materijal koji klasični mehanički sustavi ne mogu lako koristiti. U Darlingtonu u sjeveroistočnoj Engleskoj odobren je plan velikog postrojenja koje bi moglo primati do 120.000 tona plastične folije godišnje. Procjenjuje se da bi proizvodilo oko 80.000 tona piroliznog ulja.

No tehnologija ima ograničenja. Pirolizna postrojenja troše energiju, a dio plina često se koristi za njihov rad. Tinte, ostaci hrane i klor iz nekih vrsta plastike moraju se ukloniti. Kada se dobiveno ulje pretvori u gorivo, ugljik se na kraju ipak vraća u atmosferu. Ako se koristi za izradu nove plastike, korist može biti veća, ali tada je nužna kvalitetna kontrola materijala.

Iskustva iz svijeta nisu jednoznačna. Neka postrojenja rade, dok druga nisu dosegnula planirani kapacitet ili su zatvorena. To znači da se ne smije automatski pretpostaviti da će svako kemijsko recikliranje biti ekološki bolje od postojećih rješenja. Potrebno je usporediti ukupne emisije, potrošnju energije, prijevoz otpada i mogućnost da se proizvod ponovno koristi kao materijal.

Najbolje rješenje i dalje je smanjiti nepotrebnu ambalažu i dizajnirati proizvode koji se mogu jednostavno ponovno koristiti ili mehanički reciklirati. Kemijska prerada može biti dopunski alat za ono što preostane, ali samo uz jasne standarde, nadzor emisija i transparentno praćenje toga završava li dobivena sirovina u novom proizvodu ili samo produžuje put plastike prema izgaranju.