„Elsinore“: Andrew Scott pretvara priču o Ianu Charlesonu u snažan spoj kazališta, bolesti i ustrajnosti

Postoje biografski filmovi koji svoje junake prikazuju kao gotove ikone i oni koji ih vraćaju u trenutak kada još nisu sigurni što će postati. „Elsinore“ pripada ovoj drugoj skupini. Redatelj Simon Stone usredotočuje se na kratko, presudno razdoblje u životu britanskog glumca Iana Charlesona, a Andrew Scott igra ga kao čovjeka koji ne želi biti sveden na bolest, legendu ili jednu slavnu ulogu.

Film počinje kazališnim skandalom. Daniel Day-Lewis napušta produkciju „Hamleta“ Narodnog kazališta 1989. godine, ostavljajući iza sebe prazninu koju netko mora popuniti. Charleson, poznat po filmu „Chariots of Fire“, tada se nalazi na raskrižju. Publika ga i dalje pamti po sportskom klasiku, ali on sam nije siguran želi li ponovno živjeti u sjeni jednog uspjeha.

Scott u toj fazi karijere ne igra čovjeka koji spokojno čeka priznanje. Njegov Charleson je tašt, duhovit, ponekad grub i vrlo svjestan vlastite privlačnosti. U isto vrijeme djeluje umorno od toga da mu drugi stalno ponavljaju istu priču o „Chariots of Fire“. Ta proturječnost čini ga uvjerljivim: on nije svetac koji će tek nakon smrti dobiti pravo na sjećanje, nego glumac koji se želi baviti svojim poslom.

Kada dobije priliku preuzeti Hamleta, film se počinje kretati između proba i bolničkih hodnika. Charleson skriva dijagnozu AIDS-a, u vremenu kada su strah, neznanje i stigma oblikovali svaki susret s bolešću. „Elsinore“ ne koristi epidemiju samo kao povijesnu kulisu. Pokazuje kako su se ljudi morali boriti i s medicinskom neizvjesnošću i s reakcijama institucija koje nisu znale kako postupati prema oboljelima.

Najbolji dijelovi filma nastaju kada kazališni jezik i stvarnost počnu odražavati jedno drugo. Hamletov osjećaj da je svijet izgubio red prelazi u Charlesonov svakodnevni život. Probe postaju način da se osvoji još malo vremena, a uloga nije samo profesionalni izazov nego i prostor u kojem glumac može zadržati kontrolu nad vlastitim tijelom i pričom.

Scott tu dobiva izvrsnu podršku. Olivia Colman kao liječnica Margaret Johnson igra praktičnu, izravnu ženu koja ne dopušta da Charleson bolest pretvori u romantičnu legendu. Billie Piper kao Patsy unosi energiju i toplinu, dok David Dawson u ulozi Dereka Jarmana podsjeća na umjetničke i queer krugove koji su oblikovali Charlesonov život. Sporedni likovi nisu samo ukrasi; oni stvaraju zajednicu ljudi koji se pokušavaju držati zajedno.

Stone povremeno pretjeruje s paralelama prema Shakespeareu. Film ne skriva simboliku, a neki prijelazi između pozornice i bolnice djeluju naglašeno. Ipak, ta teatralnost ovdje ima smisla. Charlesonov život doista je obilježen glumom, a pitanje kako odigrati posljednju veliku ulogu postaje emocionalna okosnica filma.

Posebno je dojmljiv odnos prema obitelji. Kada Charleson roditeljima otkrije svoju seksualnost i dijagnozu, film ne pribjegava velikom govoru. Kamera ih promatra kroz staklo, ostavljajući prostor tišini i šoku. U toj suzdržanosti scena dobiva veću snagu nego da je sve objašnjeno dijalogom.

„Elsinore“ nije film o čovjeku koji pobjeđuje smrt. Njegova pobjeda je skromnija i važnija: Charleson nastavlja raditi, voljeti i biti težak, duhovit i nesavršen sve dok može. Andrew Scott ne igra umirućeg čovjeka, nego glumca koji umire, a to je velika razlika. Zahvaljujući toj odluci, film izbjegava sentimentalnost i završava kao počast ustrajnosti, umjetnosti i ljudima koji su u najtežim godinama epidemije pokušavali živjeti punim plućima.