inside

Kradljivac umjetnina provaljuje u penthouse u New Yorku kako bi ukrao niz slika austrijskog ekspresionista Egona Schielea i autoportret, no čini se da je potonji nestao. Lopov pokušava napustiti kuću s ostalim slikama, nakon što mu je ponestalo vremena vrhunski sigurnosni sustav iznenada se aktivirao i on se nađe zaključan u potkrovlju, bez vode, bez hrane ili s malo hrane, i bez zraka što je uvjetovanje koje već zatvoreno okruženje čini još negostoljubivijim.

I tako je naš protagonist zaglavio u vrlo skupom zatvoru, bez kontakta s vanjskim svijetom osim monitora nadzornih kamera, na kojima mu se s vremena na vrijeme vide vratar i čistačica. Kako dani, tjedni, pa čak i mjeseci prolaze, lopov je i dalje zaglavljen u svom kavezu, a njegove mentalne i fizičke granice stavljene su na kušnju.

Na prvu, film je zanimljiv za gledanje. To je one man show Willema Dafoea, budući da je on jedini lik kojeg vidimo u filmu, a on se s njim briljantno nosi, dajući nam impresivnu fizičku glumu i uznemirujući portret čovjeka koji polako poludi. Ali već smo znali da bi Willem Dafoe mogao izvesti takvu ulogu, budući da je on jedan od najboljih glumaca koji danas rade. Problem s Insideom je taj što Katsoupis zapravo ne čini mnogo ni sa svojom premisom ni s talentom koji je imao na raspolaganju, dajući nam film čiji kraj možemo naslutiti iz prvih scena koje gledamo.