Izložba profesora s Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci – 6. 2. – 2. 3. 2023.
Galerija Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, 10040 Zagreb
Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 6. veljače 2023. u 19 sati
RIJEČKA VEZA
Bogatstva suradnji započinju jednostavnim koracima i spontanim idejama. Stoga mi je iznimna čast što sam temeljem prethodnih suradnji s Galerijom Filakovac i voditeljem galerije Sveborom Vidmarom pozvana osmisliti inicijalni projekt izložbe članova nastavnog osoblja Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, čime u stvarno središte pažnje i selekcije ulazi kvaliteta likovnih djela i stručnost autora – kolegica i kolega. Vođena čistom radoznalošću i prisjećanjem povijesti naše institucije, koja ove godine postaje “punoljetna” te vođena osobnom intuicijom i sjećanjima prema daljnjoj prošlosti u kojoj sam ove autore presretala, stvorila sam ključ postave prve izložbe “Riječka veza”, za koju, vjerujem, predstavlja početak izložbi u nizu i predstavljanja umjetnika riječke Akademije u narednim godinama.
Nije također zgoreg spomenuti da se “riječka veza” s Galerijom “Vladimir Filakovac” već neko vrijeme proteže kroz više raznorodnih ostvarenih aktivnosti, koje ne uključuju samo individualne nastupe umjetnika, već i izložbe međunarodne vidljivosti, poput putujuće izložbe EU projekta Wom@rts (2017- 2022.) naziva “Women (RI)Visible”, ali i samostalne izložbe naših bivših studenata – Alumnija, koji postepeno izrastaju u prepoznate umjetnike, za što imaju svu našu podršku i odobravanje.
Razgovarajući s umjetnicima, kolegicama i kolegama koje sam okupila za potrebe postava, dajući im istovremeno slobodu odabira radova po njihovom ključu, izronio je intrigantni zajednički nazivnik potpuno spontano: dio je u postav povukla mahom radove nastale pred više godina, iz dulje vremenske perspektive, a neki su ponudili svoja recentna djela. Izložena likovna produkcija tako vibrira skoro introspektivno, a manje retrospektivno ili “revijalno”, kako to biva u okvirima današnjice – no nije li možda baš obrnuto? Moguće su se neki autori usudili iznijeti starija djela kako bi ona baš pronašla nove promatrače; govorim mahom o periodu od dva ili tri desetljeća, nakon što su kolegice i kolege ostavili značajan trag ne samo u hrvatskoj umjetničkoj sceni, već i u međunarodnom spektru umjetničkih prezentiranja, a dok su kao nastavnici “u svijet” odaslali brojne diplomirane mlade ljude, koje Akademija prati, i pratiti će još intenzivnije u narednom razdoblju povišenih frekvencija društvenih izazova. S druge strane, svi radovi pokazuju potpis koherentne gradnje likovne ideje i produkcije koja je doista vrijedna pažnje.
Goran Štimac predstavlja se slikama i skulpturama upravo iz 2021. godine , no svi su njegovi radovi vibrantno i kompozicijski povezani, kao beskonačni niz filozofske konstrukcije: ideja se lakoćom seli s crteža u sliku, crta poput volumena vibrira u skulpturi (“Crta”, inox) u slikama otvara tamošnje akrilne slojeve, u ovom slučaju kromatskih kolorističih konotacija (diptih “Nastavi”), te nevjerojatnom lakoćom akustike odvodi promatrača natrag do konstrukta skulpture. Radi se o ritmiziranoj, reduktivnoj, beskonačnoj petlji motiva i medija, ali i “petlji” autora da vas konkretno isprovocira nudeći interakciju užitka gledanja i pro nalaženja konotacija različitih istraživanja prostora i dimenzija, te onog što se nastavlja u tehnologiji naizgled “sirove” ali pomno osmišljene i potpuno reducirane “istine u skulpturi” (“Odustani”, inox), gdje će vas ponovo dočekati moment crteža, konstrukta, prapočetaka – na vama je da odčitate ovaj jasno pročišćeni prostor, i revidirate postulate cijelog 20.-tog, pa i 21.-tog stoljeća, sve u 2021. godini stvaranja. Štimčeve se slike i skulpture uzdižu, spuštaju, prekidaju i nastavljaju u kompozicijskom ključu autora koji je pomno elaborirao sve medije i stekao ogroman raspon znanja, a poseban potpis prirodnog autoriteta ostavlja u svakom tehnološkom promišljanju metalne skulpture. Beskompromisni je to izloženi segment opusa, sa snažnom kontroverzom nevjerojatne kontinuirane vitalnosti. Štimčeve skulpture također su prisutne i po mnogim javnim lokacijama i oplemenjuju ih na nevjerojatno vitalan način, te vas pozivamo da ih detektirate i posjetite!
Marina Banić Zrinšćak također izlaže recentnije radove iz 2022. godine, koristeći se digitalnim tiskom u kombinaciji s monotipijom. Djela su dio ciklusa naziva “Južna mora”, a temu radova predstavljaju intimistička putovanja u povijesno isprepletenim razdobljima, i nemaju stilska ograničenja, već mudro formiraju vezu zapisa promjenjive “nestalne” monotipije s jasno artikuliranim “zaključanim” layerima iz digitalne sfere. To su “…vizualni zapisi koji sugeriraju virtualna putovanja u izmišljene gradove i situacije”, kaže autorica,… dok “format sugerira japanski oblik tiska poput zastavica koje se nižu u vrijeme praznika”.
Doista, ove su kompozicije začudni svijet ilustracija koje evociraju nešto od japanskih drvoreza, postmodernističkih kolaža, no one su i svjedočanstvo neposrednog ucrtavanja, odlike umjetnika sviju epoha, na svojstveni način evocirajući postmodernu u njenoj blagotvornoj slobodi komponiranja, te kontrastima bogatog kolorizma u suprotnosti s monokromnim nastavkom. Osobno sam se u jednom trenutku počela prisjećati Borghesovih priča, ne želeći ikome sugerirati autorske akustike, jer su one sazdane u “zasebnim južnim morima”. Distrakcija detalja “Južnih mora” odvodi promatrača u meditativno nalaženje onog mjesta u sebi u kojemu se presreće nešto od iskonskog, taktilnog, dječjeg, pa sve preko profinjenog suglasja istinskog poštovanja moći dvodimenzionalnog okna i vibracije mašte zrele umjetnice, koja zapravo cinizmu postmoderne usuđuje suprotstaviti i iznijeti polugu poetike kao konačnu poruku ljudske kulture slobode. Sintagmu “anything goes”, drugim riječima, umjetnica transfomfira u “anything can happen”….
Letricija Linardić nakon poduljeg vremena izlaže radove koji su, između ostalog, zapaženo prezentirani i na 4. Hrvatskom trijenalu grafike (2006. godine), ali koji se mogu rije- tko vidjeti uživo. Koristeći metalne matrice velikog formata za što je formirala posebnu dvometarsku tiskarsku podlogu provlačenja kroz prešu, Linardić u tehnici resservagea i akvatinte putem monumentalnih jetkajućih procesa doslovno “dodirima” bilježi svoje tijelo, provodeći vas kroz vrijeme pretpovijesti, rituala, ludičke gestualnosti ili signale tašizma. No rezultat su veliki formati autentičnih grafičkih listova koji predstavljaju ne samo artefakt trenutka i tijela kao živog bića, već i smjeli performance proveden i izveden kroz tehnologiju grafike dubokog tiska. Nije stoga sve što vidimo tek grafika, ni slika, već stanje duha. U fiksiranim trenucima otisaka leži moćna ikonografija autorice koja radovima neprestano probija nove razine, pa čak i uz pomoć elektronike ili recentno, putem energije ispaljenog metka. “Crno na bijelom” u neposrednoj blizini oku daje gradijente i potrebu dodira utisnute matrice. Blistavost i monumentalnost ovih otisaka nije zasjenio vremenski razmak, već podario vrijednost koji je već obilježio odrednice riječke i hrvatske grafičke scene.
“Građanski uokvirene” erotske grafike Melinde Kostelac, praktički se po drugi put prezentiraju javnosti od polovice devedesetih, kad su i nastale, za studentskih dana, kao plod jedne opklade i spontanog promišljanja seksualnosti, a koji je konsekventno rezultirao mitološkim pejzažima, tajanstvenim autoironičnim prikazima punašnih žena ratnica, stvaranja iluzije ureza kamena opisanog putem štavljene kože ili obratno. Radi se utjelovljenju pradavne ideje zaleđenih odnosa muškarca i žene, otkopanih Erosa i Thanatosa, u tehnologiji kolagrafije, no zapravo, tehnološkom procesu grafičkog otiska “s papira na papir” u tehnici dubokog tiska. Za potrebe istraživanja ove ikonografije na prvoj izložbi predgovor su stoga istovremeno napisali muški i ženski likovni kritičar. Grafike su unikatni autorski otisci, jer je autorica zaledila ediciju na “1/1”. Mogućnosti su izvedbe potencijalnih edicija i danas moguće, što umjetnica zna, a što je demonstrirala na predavanju u sklopu sveučilišnog umjetničkog projekta 2015. godine; sve navedeno na netoksični medij grafike (tzv. greenprint) baca potpuno novo svjetlo legitimiteta trajnosti i kredibilnosti. To su jedine grafike koje umjetnica drži kao osobnu zbirku, budući svoj atelje nema od 2005. godine, te je nomadski način stvaralaštva u tuđim prostorima i rezidencijama jedini put kojim se zadnjih desetljeća također pridružuje matrici suvremene riječke i hrvatske grafike, prkoseći nemogućnostima vlastite kontemplacije kakvu uživaju drugi, ali nalazeći u istom poticaj i neprestani izazov.
Hrvoje Urumović u postav riječke veze dovodi signal moćne kiparske ikonografije. Ovaj umjetnik u svojem opusu već dulje vrijeme artikulira djela koja izrađuje u tehnologiji stakloplastike, što njegovim radovima daje određeni začin popartističke konotacije, međutim, njegova djela zapravo sadrže intrigantni kritički diskurs i tematiku. “Lica nacije” kiparski je rad povezan s arhitekturom, izlazi prema promatraču tražeći njegov identitet. Niz ničućih glava ovaca imaju razna lica, te referencije na prsten jedinstvene, vrhunske portretne plastike protorenesansne šibenske katedrale Jurja Dalmatinca, ali i dublje ikonografije suvremenog “zoomorfija” ljudskog licemjerja i povodljivosti, “kriterija” kojima se u društvu manipulira i manevrira u podlim i bizarnim smjerovima, te do neočekivanih srazmjera. Skulpture su namjerom “stjerane uz zid”, vire prema vama i daju snažan udar prema provjeri stvarnosti, kao angažirane replike cikličkih povijesno-društvenih obrazaca. “Kad dječak odraste” vremeplov je prostorno ambijentalne kiparske instalacije nastale u razdoblju od 2010. do 2018. godine, još jedne začudne plastičke portretistike zabluda u kojemu figurativa provocira kroz alegoriju i eksplicitnu duhovitost, nešto što se provlači kroz svaki od radova ovog kipara. Kritiku ljudskog postojanja danas treba znati iznijeti kroz opipljivu, trodimemzionalnu skulpturu, a da ona nije tek doslovna; u ovom slučaju ona donosi refleksiju naših vlastitih uvjerenja, zalutale percepcije “odrastanja”, i suočava nas s revizijom svega čemu nas kultura znanja čini zapravo nesigurnima, moguće upletenima tek u vulgarnost javnog mnijenja. Kadrovi fotografija ovog djela dodatno potkrijepljuju i do koje mjere bezoblični a stvaran urbani, javni prostor postaje bitan element angažiranog i socijalnog prostora umjetnosti, a kojeg galerija “gasi”. Urumović je također jedan od značajnih predstavnika suvremene kiparske umjetnosti koji je, između ostalog, zaslužan i za restituciju i reinterpretaciju riječkog simbola grada, dvoglavog orla, koji se zahvaljujući njegovoj stručnim kiparskim rukama, opet ističe u vizuri grada Rijeke.
Siniša Majkus za ovaj postav izložbe prvi je istupio namjerom da javnosti nakon dugog vremena prezentira svoje radove samostalne izložbe iz 1991. godine, inaugurirane u galeriji “Forum” u Zagrebu. Promatrajući ove partikularne nezavisne a sinergične kiparske unikate uživo, a zatim ponovo putem reprodukcija, ponovo mi je kao promatraču i umjetnici postalo jasno do koje mjere je rast ovog samozatajnog umjetnika i njegova konstrukcijska poetika prepoznatljiva i propulzivna. Majkuseve skulputre su crteži u prostoru odaslani kao inicijacija prostora koji se podređuje s potpuno spontanim interakcijama kadriranja. Imala sam priliku vidjeti i kratak film koji je zabilježio otvorenje te davne izložbe, gdje svjetlost akromatskih grafizama tvori dodatne dimenzije kompozicija putem sjena ili preklapanja i figura ljudi, koje same sebe otvaraju i kreću se prostorom uz pomoć promatrača. Siniša godinama perzistentno gradi žičane forme organičnih ritmiziranih apstrakcija, obmatajući ih izmjeničnim trakama od umjetne kože, ili im daje dodatnu formu nakostriješene živosti kroz otvaranje prema prostoru, a zatim ih spontano postavlja u prostor, gdje zapravo započinje njihov istinski život međusobnog presretanja. U nekom trenutku moguće će se nekom iz publike u ovim skulpturama stvoriti putem radova asocijacija na crtanjem u programu virtualne stvarnosti (VR, op.a.), međutim, ovdje će se uvijek raditi o stvarnim artefaktima, koji su bili brojni, a za koje od nekih autor više ne zna niti gdje im se zagubio trag. Ovaj primarni signal sviju njegovih kasnijih radova vrijedan je gledanja, jer otvara istraživački nerv u oku svakog promatrača, i daje još bolju mogućnost vrednovanja njegovih recentnih djela, mnoga od kojih stoje u javnom prostoru, kao svijetli primjer suvremene kiparske stvarnosti, upravo zato jer u sebi prozračno zaprima sve naše osjete i doživljaje taktilnosti kao prepoznavanja čistog užitka između estetike, ekstatike i ideje. Melinda Kostelac
ŽIVOTOPISI
Marina Banić Zrinšćak rođena je u Puli 1960. godine. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1983. godine, u klasi Ante Kuduza i pod mentorstvom akademika Miroslava Šuteja. Izlagala je na više od četrdeset samostalnih te na više od stotinu skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, na kojima je i višestruko nagrađivana. Njeni se radovi nalaze i u brojnim muzejima i zbirkama, autorica je više od dvadeset javnih radova te jedanaest grafičkih mapa, sudionica u nizu umjetnički simpozija i bibliofilskih izdanja, te članica u više od dvadeset stručnih i umjetničkih udruga. Pohađala je majstorsku radionicu kod profesora Ljube Ivančića. Boravila je na studijskim putovanjima u Rimu, Parizu, Amsterdamu, Berlinu i dr. Završila je dvogodišnju edukaciju za međunarodnog certificiranog stručnjaka za sustave unapređenja kvalitete u visokom školstvu. U svom umjetničkom radu zalazi u sve oblike likovnih grana – od grafike, kiparstva, instalacije i slikarstva pa sve do dizajna i ilustracije. Za svoj rad je dobila brojna priznanja i nagrade, a svojim je umjetničkim projektima predstavljala Hrvatsku na Europskoj prijestolnici kulture u Grazu i Gelsenkirchenu. Predavala je na Sveučilištu Częstochowa u Poljskoj i Ružomberok u Slovačkoj. Redoviti je profesor na Katedri za crtanje Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Živi i radi na Učki.
Melinda Kostelac rođena je 1968. godine u Rijeci. Diplomirala je kao profesor likovne kulture 1996. godine na Odsjeku za likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci specijalizirajući medij grafike. Na poslijediplomskom studiju grafike Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani 2005. godine stekla je titulu magistra umjetnosti u klasi Lojze Logara. Bilježi preko 200 skupnih i samostalnih izlaganja u Hrvatskoj i inozemstvu, te je više puta nagrađivana za područje grafike. Autorica je i tekstova i publikacija na području povijesno-kulturne baštine Opatije i Liburnije čim je postala laureatom godišnje nagrade za područje kulture grada Opatije 2011., a 2012. godine uvrštena je na poziv autorau treću knjigu o suvremenoj svjetskoj grafici autora Richard Noyce “Printmaking-Off The Beaten Track”. Umjetnička je voditeljica EU projekta „Wom@rts“ (www.womarts.eu) ( 2017-2021), te je voditeljica EU projekta „They Live: Student lives revealed through context-based art practices“ (2020. – danas). Svakim novim ciklusom svojih grafika nadovezuje se na prethodne zapise, tragove ljudskog, grafičkog, antropološkog, intimnog. Služi se raznim grafičkim tehnikama, ponajviše tehnikama dubokog tiska. Radovi sadrže inovativni pristup i predstavljaju sinergiju grafičkog i spisateljskog autorskog djela kao cjeline na kojeg se recentno nadovezuje i rad izveden u projekciji tehnologije virtualne realnosti. Angažirana je na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u umjetničko-nastavnom zvanju izvanredne profesorice. Dobitnica je nagrade za nastavnu izvrsnost Sveučilišta u Rijeci 2021. Živi u Opatiji.
Letricija Linardić rođena je u Rijeci 1971. godine. Nakon završenog studija likovne kulture na riječkom Pedagoškom fakultetu, završava magisterij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani i stječe zvanje magistrice umjetnosti. Doktorirala je u znanstvenom području edukacijskih znanosti u likovno-umjetničkom području na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani. Izražava se uglavnom u mediju grafike. U svojem radu koristi fotografiju, umjetničku instalaciju, umjetničku akciju, kolaborativne radove, izrađuje umjetničke knjige dok kroz društveno angažirane radove propituje socijalne i moralne teme. Od 1994. godine do danas njezini radovi su prikazani na dvanaestak samostalnih i preko sto i četrdeset skupnih izložaba održanih u Hrvatskoj i inozemstvu, te mnogobrojne manifestacije na kojima se predstavljao presjek suvremene hrvatske umjetnosti grafike u zemlji i inozemstvu. Zaposlena je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci kao redoviti profesor grafike i metodike likovne kulture i umjetnosti. Stručne umjetničke tekstove objavljuje u raznim stručnim, znanstvenim i umjetničkim publikacijama. Dobitnica je pet nagrada za umjetnički rad.
Siniša Majkus rođen je u Rijeci 1962. godine. Diplomirao je 1989. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Počinje izlagati još kao student od 1984.godine. Autor je djela u javnim prostorima u Matuljima, Opatiji, Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Roču, Pazinu, Skradu, Jakovlju, Krapini… Predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na Katedri za crtanje, u zvanju redovnog profesora. Radovi su mu izlagani na izložbama suvremene hrvatske umjetnost u Europi i svijetu – u Valenciji, Pekingu, Kairu, Lisabonu, New Delhiju, Berlinu, Budimpešti, Pragu i dr. Autor je javnih skulptura i stalnih postava muzeja u Splitu, Krapini, Šibeniku, Zagrebu, Jakovlju, Puli, Roču, Opatiji i drugdje. Dobitnik je Godišnje nagrade Vladimir Nazor 2004. godine iz područja Likovnih i primijenjenih umjetnosti. Na studiju Likovne kulture Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci zapošljava se 2001. te surađuje u kreiranju programa Katedre za crtanje Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci na kojoj predaje od njezina osnutka. Živi i radi na relaciji Matulji – Rijeka.
Goran Štimac rođen je 1959. godine u Rijeci. Godine 1986. diplomirao likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, a 1988. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel kiparstva, u klasi prof. Marije Ujević. Godine 1992. odlazi u Beč, gdje se upisuje na Visoku školu za primijenjenu umjetnost, kiparski odsjek kod profesora Bertonija, sa statusom gosta studenta. Iste studijske godine upisuje fakultativno studij scenografije kod profesora Wondera na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Godine 1994. sudjeluje kao kipar na izradi scenografije igranog filma u produkciji “Walt Disney” u Beču. Od 1994. do 1995. stalno je zaposlen u specijaliziranoj kiparskoj radionici Austrijskoga državnog teatra u Beču, gdje sudjeluje u izradi scenografija za više od dvadeset premijernih djela Austrijskog teatra i Bečke opere. Godine 1996. zapošljava se na Pedagoškom fakultetu pri Odsjeku za likovne umjetnosti, a 2004. imenovan je za privremenog dekana Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Godine 2006., Vijeće Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci imenovalo ga je dekanom Akademije, a 2008. ponovo je izabran za dekana Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Živi u Opatiji te radi na katedri za crtanje Akademije primijenjenih umjetnosti u svojstvu redovnog profesora.
Hrvoje Urumović rođen je 1976. godine u Sarajevu. Studirao je i diplomirao je kiparstvo 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stipe Sikirice. Magistrirao je 2003. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani kod mentora prof. Dušana Tršara. U svome dosadašnjem umjetničkom radu izražavao se raznim materijalima te raznim likovnim i vizualnim medijima Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Autor je brojnih javno izvedenih radova koji se nalaze diljem Republike Hrvatske i inozemstva. Djeluje u području likovnih umjetnosti, pretežito kiparstvu, te se bavi svim vidovima oblikovanja u prostoru. Od strane brojnih teoretičara iz područja likovne umjetnosti okarakteriziran je kao ponajbolji suvremeni kipar portretist danas, a o njegovim su radovima i izložbama pisali brojni ugledni teoretičari i povjesničari umjetnosti. Prepoznatljiv je po vrlo zahtjevnim prostornim intervencijama u javnim urbanim, sakralnim, muzejskim i drugim prostorima. Kontinuirano je voditelj ili suradnik na poslovima rekonstrukcije i restauracije kiparske baštine u Hrvatskoj. Od 2000. godine član je HDLU-a, a od 2004. godine član je i HZSU-a. Dekan je Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, te redovni profesor na kolegiju kiparstva. Živi i radi na relaciji Zagreb – Rijeka.
