Knjiga koja dolazi iz šuma ekrana: Jane Schoenbrun i nemirni svijet romana Public Access Afterworld

Četiri dana prije američkog izlaska, Public Access Afterworld Jane Schoenbrun već djeluje kao jedan od najneobičnijih književnih događaja ovogodišnje jeseni. Izdavač Hogarth najavljuje roman za 27. listopada 2026., u opsegu od 608 stranica, a najava na službenoj stranici Penguin Random Housea smješta ga na raskrižje spekulativne fikcije, horora i zavjereničkog trilera. Važno je, međutim, biti precizan: riječ je o osvrtu na dostupne službene podatke i odlomke najave, ne o sudu nakon cjelovitog čitanja.

Od filma prema romanu, bez sigurnosne mreže

Schoenbrun je publici poznat kao redatelj filmova I Saw the TV Glow i We’re All Going to the World’s Fair. Prijelaz u književnost zato nije tek promjena medija. Njihov prvi roman, prema izdavačkom opisu, nastavlja opsesiju ekranima, nelagodom i identitetima koji se raspadaju pod pritiskom slike. No knjiga ima prostor koji film nema: može desetljećima i stvarnostima povezivati likove, skretati iz osobne traume u urbanu legendu i čitatelja ostaviti bez pouzdanog vodiča.

Polazište je dovoljno snažno za vlastitu mitologiju. Godine 1988. televizijski meteorolog Ray Davino u izravnom programu spominje tajanstveni Public Access Afterworld, a zatim počini samoubojstvo. Dvadeset i jednu godinu poslije tinejdžeri David Sawyer i Erin Morrison, tijekom prijelaza s analogne na digitalnu televiziju, u snijegu ekrana otkrivaju piratsku mrežu. Sedamnaest godina kasnije trans moderatorica sadržaja Bethany Peters na noćnoj smjeni u tehnološkoj korporaciji nailazi na streamera koji tu mrežu doziva. Izdavač pritom ne obećava klasičnu zagonetku s urednim rješenjem, nego “stvarnost koja se savija” kroz više razdoblja.

Horror koji pita tko kontrolira sliku

Najzanimljiviji sloj projekta nije pitanje što se nalazi s druge strane ekrana, nego zašto mu uopće vjerujemo. U romanu se susreću televizijski signal, internetski sadržaj i korporativna moderacija: tri načina na koja slike ulaze u našu svakodnevicu, određuju pažnju i proizvode strah. Bethany je posebno suvremen lik jer ne gleda samo sadržaj; ona ga razvrstava, uklanja i pritom ga ne može prestati gledati. Takva pozicija obećava horor koji nije sveden na čudovište, već govori o radu, nadzoru i emocionalnoj cijeni neprekidne povezanosti.

Najava romana također otkriva ambiciju da se nelagoda ne odvoji od humora i nježnosti. U središtu nisu samo zavjera i “električni pakao”, nego autsajderi, štreberi, usamljenost i prijateljstva koja se teško održavaju kroz različite verzije stvarnosti. To bi mogla biti najveća vrijednost knjige: žanrovska pompa ima smisla tek ako iza nje ostanu ljudi kojima je stalo da ih netko pronađe.

Zašto baš sada?

Datum izlaska 27. listopada dolazi u trenutku kada se razgovor o umjetnoj inteligenciji, platformama i moderiranju sadržaja više ne može odvojiti od pitanja mentalnog zdravlja i javnog prostora. Schoenbrun taj razgovor ne postavlja kroz publicistički esej, nego kroz pop-mitologiju: piratski kanal postaje metafora za sve ono što službeni mediji ne znaju, ne žele ili ne mogu emitirati.

Hoće li Public Access Afterworld opravdati vrlo visoka očekivanja, zasad se ne može pošteno presuditi. Ono što je provjerljivo jest precizan datum, izdavač, opseg i neobično samopouzdana koncepcija prvijenca. Ako roman zadrži ravnotežu između ideje i karaktera, mogao bi biti više od “knjige redatelja”: tekst o tome kako ekrani istodobno spajaju ljude i stvaraju nove oblike samoće. Hrvatski će čitatelji za konačan sud morati pričekati dostupnost prijevoda, ali već sada je jasno zašto je ovo naslov koji vrijedi pratiti.