Leptir koji je dvjesto godina zbunjivao znanstvenike zapravo su tri vrste

Na fotografiji odrasli leptir iz roda Colobura može izgledati kao poznata i lako prepoznatljiva životinja. Njegova krila imaju karakteristične pruge, rasprostranjen je u Srednjoj i Južnoj Americi, a gusjenice se hrane stablima roda Cecropia. Ipak, znanstvenici su više od dva stoljeća pretpostavljali da pod jednim imenom gledaju različite vrste.

Nova taksonomska revizija pokazuje da su se u toj priči krile tri priznate vrste: Colobura dirce, Colobura annulata i novoopisana Colobura cryptica. Istraživanje objavljeno u časopisu Zootaxa kombiniralo je promatranje gusjenica, sitne razlike na krilima, UV-refleksiju i analizu mitohondrijskog i nuklearnog genoma.

Kako je nastala zbrka

Carl Linnaeus opisao je C. dirce još 1758. godine. Vrsta je široko rasprostranjena i odrasle jedinke različitih oblika izgledaju vrlo slično. Kada se takva životinja promatra samo kroz izgled odraslog leptira, lako je pretpostaviti da varijacije predstavljaju razlike unutar iste vrste.

Jan Sepp je 1852. primijetio da gusjenice nisu jednake. Jedne su imale kremaste kapljaste oznake, druge kremaste prstenove. Njegova ideja da bi moglo biti riječ o različitim vrstama dugo nije prihvaćena. Razlike su se tumačile kao spolni dimorfizam ili individualna varijacija.

Prvi važan preokret dogodio se 2001. kada su Keith Willmott i suradnici formalno opisali C. annulata. Time je Seppova stara sumnja dobila taksonomsku potvrdu, ali priča nije završila.

Treća vrsta skrivala se pred očima

Skupina gusjenica pronađena u Venezueli ponovno je otvorila pitanje. Imale su crno tijelo i žute bodlje, ali nisu imale kremaste oznake karakteristične za ranije poznate oblike. Istraživači su ih usporedili s odraslim leptirima, analizirali genetski materijal i proučili ponašanje svjetlosti na krilima.

Rezultat je opis nove vrste Colobura cryptica, koju su imenovali Anisha Sapkota, Andrés Orellana i Keith Willmott sa suradnicima. Naziv cryptica dobro opisuje problem: vrsta nije bila nepoznata zato što je rijetka ili potpuno skrivena, nego zato što je izgledala dovoljno slično drugim vrstama da je stoljećima prolazila nezapaženo.

Tri vrste teško je razlikovati kada se promatraju samo kao odrasli leptiri. C. dirce povezuje se s kremastim kapljastim oznakama na gusjenici, C. annulata s kremastim prstenovima, a C. cryptica s odsutnošću kremastih oznaka. Razlike postoje i na donjoj strani prednjeg krila, gdje se razlikuju sitni obrasci sive trake.

DNA i UV-svjetlo

Genetska analiza pokazala je tri odvojene linije koje se podudaraju s opaženim obilježjima. Istraživači su koristili DNA barkodove, kompletne mitohondrijske genome i nuklearne genome. Nuklearni podaci nisu pokazali znakove hibridizacije, što podupire zaključak da se ne radi samo o geografskoj ili spolnoj varijaciji jedne vrste.

Posebno je zanimljiva UV-refleksija. Prosječne vrijednosti razlikuju se među oblicima: približno 376 nanometara za C. dirce, 370 za C. annulata i 344 za C. cryptica. To otvara mogućnost da leptiri vide razlike koje ljudsko oko ne registrira i da im UV-signali pomažu pri izboru partnera.

Važno je ostati oprezan. UV-refleksija zasad je hipoteza o mogućem mehanizmu raspoznavanja, a ne dokaz ponašanja u prirodi. Da bi se utvrdilo kako se leptiri međusobno prepoznaju, potrebna su dodatna promatranja i eksperimenti.

Tri vrste ne znače jednostavnu priču

Rasponi tih leptira djelomično se preklapaju. C. dirce proteže se od Meksika do jugoistočnog Brazila, s obje strane Anda i na Karibima. C. annulata također je široko rasprostranjena, ali izostaje s Velikih Antila. C. cryptica ima uži raspon od južnog Meksika do podnožja Anda.

Filogenomska analiza dodatno razlikuje četiri klade jer unutar C. dirce postoje geografski oblici, uključujući C. d. wolcotti i C. d. dirce. Zato popularno objašnjenje o tri vrste treba shvatiti kao sažetak taksonomske revizije, a ne kao kraj svih pitanja o rodu.

Ovaj slučaj pokazuje zašto je poznavanje bioraznolikosti teže nego prebrojavanje životinja koje možemo fotografirati. Ako se više vrsta vodi pod jednim imenom, procjene njihova raspona, brojnosti i ugroženosti mogu biti pogrešne. Leptir koji izgleda uobičajeno može skrivati posebnu evolucijsku povijest.

U konačnici, nova vrsta nije nastala objavom rada. Ona je tamo bila cijelo vrijeme. Promijenio se naš način gledanja: od površine krila prema gusjenici, UV-signalu i genomu. Upravo u tom pomaku leži najzanimljivija lekcija ove priče.