Ozonska rupa iznad Antarktike narasla do najveće veličine u desetljeću

Vijest da je ozonska rupa iznad Antarktike 2026. narasla do najveće veličine u približno desetljeću zvuči kao povratak stare ekološke krize. Podaci NASA-e i NOAA-e zahtijevaju oprezniji zaključak. Sezonski prosjek površine rupe bio je sedmi najveći u 48 godina mjerenja, a jednodnevni maksimum dosegnuo je 27,1 milijun četvornih kilometara. Istodobno, rupa nije bila među najdubljima ikad zabilježenima.

Ta razlika između površine i dubine ključna je za razumijevanje događaja. Ozonska rupa nije praznina bez ozona. Riječ je o području u kojem stupac ozona padne ispod 220 Dobsonovih jedinica, mjerne vrijednosti koja opisuje ukupnu količinu ozona u vertikalnom stupcu atmosfere.

Što se dogodilo 2026. godine

NASA i NOAA navode da je sezonski prosjek od 7. rujna do 13. listopada iznosio oko 25 milijuna četvornih kilometara. Najveća jednodnevna površina izmjerena je 18. rujna, kada je dosegla 27,1 milijun četvornih kilometara. To je oko 90 posto najveće zabilježene površine, izmjerene 9. rujna 2000.

NASA Earth Observatory opisuje 2026. kao godinu s razmjerima kakvi nisu viđeni otprilike desetljeće. Međutim, usporedba se odnosi na površinu, a ne na ukupno kemijsko iscrpljivanje. NOAA-ova mjerenja iznad Južnog pola pokazala su najnižu koncentraciju od 105 Dobsonovih jedinica 17. listopada. Rekordno niska vrijednost iznad Južnog pola iznosi 92 jedinice i izmjerena je 2006.

Drugim riječima, rupa se prostirala na velikom području, ali njezin najdublji dio nije dosegnuo povijesni minimum. U javnosti se te dvije činjenice često spoje u jednu dramatičnu tvrdnju, iako govore o različitim obilježjima atmosfere.

Uloga polarnog vrtloga

NASA i NOAA širenje površine povezuju s neuobičajeno snažnim i velikim polarnim vrtlogom. Tijekom antarktičke zime i proljeća taj vrtlog zadržava vrlo hladan zrak u stratosferi. Hladnoća omogućuje nastanak polarnih stratosferskih oblaka, na čijim se površinama aktiviraju kemijske reakcije koje uništavaju ozon.

Uobičajeno, atmosferski valovi slabe polarni vrtlog i pomažu miješanju zraka. U 2026. godini ti valovi u kolovozu i rujnu nisu dovoljno poremetili vrtlog. Hladan zrak zato je obuhvatio veće područje i stvorio uvjete za veću površinu rupe.

Copernicusov sustav CAMS već je tijekom rujna pratio neuobičajen razvoj. Do kraja kolovoza rupa je prešla 15 milijuna četvornih kilometara, nešto ranije od prosjeka, a 12. rujna procijenjena je na oko 25 milijuna četvornih kilometara. Operativne procjene tijekom sezone kasnije se usklađuju s konačnim mjerenjima.

Montrealski protokol i spori oporavak

Priča o 2026. godini ne smije izostaviti djelovanje Montrealskog protokola. CFC-i i druge tvari koje oštećuju ozon desetljećima su se koristili u hladnjacima, aerosolima, pjenama i industriji. Nakon što su njihovi učinci postali jasni, međunarodna regulacija počela je smanjivati emisije.

NASA i NOAA navode da je koncentracija klora u antarktičkoj stratosferi iz tvari koje oštećuju ozon pala oko trećine u odnosu na vrhunac iz 1980-ih. To je razlog za oprezni optimizam. Da su koncentracije ostale na vrhuncu iz 2000., rupa bi 2026. prema procjeni bila još približno 1–2 milijuna četvornih milja veća.

Oporavak je spor jer se kemikalije dugo zadržavaju u atmosferi. Povratak antarktičkog ozonskog sloja na razine iz 1980. očekuje se tek oko 2070-ih, pod uvjetom da se međunarodna pravila nastave poštovati.

Zato 2026. nije dokaz da je oporavak propao, ali nije ni razlog za samozadovoljstvo. Ona pokazuje koliko atmosferska cirkulacija može promijeniti površinu rupe iz godine u godinu. Dugoročni napredak ovisi o smanjenju tvari koje oštećuju ozon, dok kratkoročne vrijednosti ovise i o ponašanju polarnog vrtloga. Razumjeti obje razine znači izbjeći i paniku i preuranjeni osjećaj sigurnosti.