U popularnoj priči o Uskršnjem otoku, izoliranoj vulkanskog otoku u jugoistočnom Pacifiku, došlo je do ekološkog genocida u 17. stoljeću. Prema ovoj teoriji, Rapa Nui narod, koji je na otoku živio stoljećima, iskrčio je šume, lovio do izumiranja morske životinje i na kraju uništio vlastitu okolišnu sredinu. To je dovelo do pada stanovništva, ratova i kanibalizma, ostavljajući otočje u ruševinama s ogromnim moaijama, kamenim glavama isklesanim u čast predaka, kao jedinom svjedočanstvom nekadašnje civilizacije.
No, nova istraživanja pokazuju da ova priča o ekološkom kolapsu možda nije istinita. Umjesto toga, dokazi upućuju na to da su na pad stanovništva Uskršnjeg otoka utjecali složeniji čimbenici, uključujući uvedene bolesti i trgovinu robljem.
Jedan od glavnih argumenata u prilog teoriji ekološkog genocida bio je pad broja drveća na otoku. Međutim, nedavna istraživanja su pokazala da je šuma na Uskršnjem otoku bila prirodno rijetka čak i prije dolaska ljudi. Osim toga, postoje dokazi da su Rapa Nui ljudi sadili i održavali drveće, što ukazuje na to da nisu namjerno uništavali šume.
Još jedan argument u prilog teorije ekološkog genocida bio je nestanak morskih životinja na otoku. Međutim, istraživanja su pokazala da su ove životinje nestajale i u drugim dijelovima Pacifika u to vrijeme, vjerojatno zbog klimatskih promjena i prekomjernog lova drugih naroda.
Najznačajniji dokaz protiv teorije ekološkog genocida dolazi iz arheoloških istraživanja. Pronađeni su dokazi o tome da je stanovništvo Uskršnjeg otoka u stvari raslo tijekom razdoblja za koje se pretpostavlja da se dogodio ekološki kolaps. Osim toga, postoje dokazi o tome da su Rapa Nui ljudi bili izvrsni poljoprivrednici i da su razvili inovativne tehnike za upravljanje svojim okolišem.
Novi dokazi upućuju na to da su na pad stanovništva Uskršnjeg otoka utjecali složeniji čimbenici, uključujući uvedene bolesti i trgovinu robljem. Europljani su na otok donijeli bolesti poput bolika i ospica, na koje Rapa Nui narod nije imao imunitet. Ove bolesti su uzrokovale masovnu smrtnost, što je dovelo do pada stanovništva i društvenih nemira.
Osim toga, Rapa Nui narod je bio zarobljen i prodan u ropstvo na brodovima koji su plovili Pacifikom. To je dovelo do daljnjeg pada stanovništva i gubitka znanja i vještina.
Pad Uskršnjeg otoka bio je složena i tragična priča, ali nije bio rezultat ekološkog genocida. Rapa Nui narod bio je izdržljiv i prilagodljiv narod koji je stoljećima živio u skladu sa svojim okolišem. Njihova sudbina bila je obilježena dolaskom Europljana i bolestima i trgovinom robljem koje su donijeli sa sobom.
Važno je napomenuti da su ova istraživanja još u tijeku i da se naša razumijevanje povijesti Uskršnjeg otoka stalno razvija. Međutim, dokazi upućuju na to da je priča o ekološkom kolapsu možda previše pojednostavljena i da ne uzima u obzir složene čimbenike koji su utjecali na pad ovog fascinantnog naroda i kulture.
