Povežite se s nama

Kazalište

Od mrtvog tijela do živog otpora: Matija Ferlin i Goran Ferčec vraćaju Pasolinija u izvedbu

Nova hrvatsko-slovenska koprodukcija SAD SAM PPP premijerno se izvodi u Ljubljani, a u prosincu stiže u Zagreb.

Objavljeno

-

Prazna kazališna pozornica s usamljnim tijelom u snopu svjetla, suvremena izvedbena atmosfera bez teksta

Nova predstava SAD SAM PPP Matije Ferlina i Gorana Ferčeca polazi od slike koja je istodobno konkretna i gotovo nemoguća za zaobići: mrtvog tijela Piera Paola Pasolinija. Premijera je najavljena za 19. studenoga 2026. u Staroj mestnoj elektrarni u Ljubljani, gdje su predviđene i izvedbe 20. i 21. studenoga. Zagrebačka publika predstavu će moći vidjeti 22. i 23. prosinca u Dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih.

Polazište nije pokušaj da se Pasolinijev život još jednom kronološki prepriča. Autori ga okreću unatrag. Retrogradna dramaturgija kreće od posljednjih 48 sati njegova života i od mjesta smrti vraća se prema ranijim mogućnostima njegova djelovanja, govora i budućnosti. Takav postupak ne obećava konačno rješenje ubojstva. On prije otvara pitanje što se događa kada od umjetnika najprije ostane mrtvo tijelo, a tek potom biografija.

Pasolini kao tijelo, a ne spomenik

Pasolini je tijekom desetljeća nakon smrti postao mnogo toga: redatelj, pjesnik, pisac, politički mislilac, javni protivnik konformizma, kulturna ikona i žrtva nerazjašnjenog nasilja. Svaka od tih oznaka ima svoju povijesnu vrijednost, ali zajedno mogu proizvesti figuru toliko poznatu da više nema prostora za živog čovjeka.

SAD SAM PPP pokušava se odmaknuti od takvog posthumnog slaganja. Pasolini se promatra kroz različite registre tijela: kao društveno biće, intelektualac i privatna osoba. Umjesto da jednu etiketu zamijeni drugom, predstava ispituje kako etikete nastaju i što skrivaju.

Retrogradni smjer posebno je važan jer prekida uobičajeno očekivanje. Publika ne dobiva put od djetinjstva prema tragičnom kraju. Dobiva kraj kao početnu točku. Iz njega se vraća prema trenucima u kojima je Pasolini mogao govoriti drukčije, učiniti nešto drugo ili zamisliti budućnost koja se nije dogodila.

Advertisement

Kada rekonstrukcija postane nasilje

Opis predstave postavlja neugodno pitanje: je li stalno vraćanje na Pasolinijevu smrt oblik pamćenja ili ponovljeno nasilje nad mrtvim tijelom? Istrage, svjedočanstva, fotografije, filmovi i teorije godinama su se vraćali istom prizoru. Svaki novi pokušaj objašnjenja može biti potreban, ali može i ponovno pretvoriti osobu u dokazni materijal.

Kazalište se s tim problemom ne susreće samo kada uprizoruje stvarne smrti. Susreće ga svaki put kada tuđu traumu pretvara u javni prizor. Gledatelj želi znati, vidjeti i razumjeti, ali izvedba može istodobno pokazati granicu tog zahtjeva. Što znači ponovno izgovoriti tuđe posljednje sate? Tko ima pravo na tuđu smrt kao materijal?

Ferlin i Ferčec ne nude novinsku rekonstrukciju. Njihov je postupak izvedbeni i koreografski. Tijelo na pozornici nije Pasolinijevo tijelo, ali svaka njegova odsutnost podsjeća da se kulturno pamćenje često gradi oko onoga što više nije moguće provjeriti neposrednim iskustvom.

Hrvatsko-slovenska suradnja

Matija Ferlin potpisuje autorstvo, režiju, koreografiju i izvedbu, dok Goran Ferčec potpisuje autorstvo i dramaturgiju. Scenografiju radi Mauricio Ferlin, a glazbu i oblikovanje zvuka Luka Prinčič. Produkciju potpisuju UO Provincija i Zavod Emanat, uz partnere među kojima su Zavod Bunker, Zagrebačko kazalište mladih, Istarsko narodno kazalište i Mediteranski plesni centar Svetvinčenat.

Ta mreža nije samo administrativna pozadina. Predstava nastaje između hrvatskog i slovenskog izvedbenog prostora, između suvremenog plesa, kazališta i autorskog rada. Rezidencijski kontekst Mediteranskog plesnog centra važan je jer projekt ne tretira pokret kao ukras tekstualnoj temi. Tijelo je istodobno mjesto mišljenja, povijesti i političke napetosti.

Advertisement

Svetvinčenat će predstavu predstaviti u svom programu 2027., dok zagrebačke izvedbe u prosincu daju projektu drugi susret s publikom. Ljubljanska premijera i zagrebačka repriza nisu samo dva termina. One otvaraju pitanje kako se ista izvedba mijenja kada prelazi između scena, jezika i očekivanja publike.

Od ikone prema mišljenju

Pasolini u ovoj predstavi nije vraćen da bi još jednom bio potvrđen kao veliki umjetnik. Vraćen je da bi se preispitalo što s njim radimo nakon smrti. Koliko smo ga pretvorili u simbol koji se može koristiti za vlastite političke i kulturne potrebe? Koliko smo spremni čuti njegovu složenost ako više ne možemo očekivati njegov odgovor?

Najzanimljiviji potencijal projekta leži upravo u tom odbijanju da se mrtvo tijelo pretvori u završnu rečenicu. Retrogradna dramaturgija ne vraća vrijeme, ali vraća odgovornost publici. Svaki korak prema ranijem trenutku pita što bi se dogodilo da je prostor za govor ostao otvoren.

SAD SAM PPP zato može biti predstava o Pasoliniju, ali i o načinu na koji kultura pamti vlastite mrtve. Ako uspije zadržati napetost između biografije, tijela i političkog mišljenja, neće ponuditi još jedan spomenik. Ponudit će pozornicu na kojoj Pasolini ponovno postaje problem, a ne samo odgovor.

Advertisement
Advertisement
Advertisement

Urednikov izbor

Advertisement Cyberfolks web hosting

Najčitanije