Povežite se s nama

Znanost

Skriveni ekosustavi u jednoj stijeni: kako polimetalni noduli mijenjaju raspravu o rudarenju dubokog mora

Nova studija pokazuje da polimetalni noduli na dnu Pacifika nisu samo izvori metala, nego i mikro-staništa za specijalizirane zajednice.

Objavljeno

-

Tamni polimetalni nodul na dnu dubokog oceana s mikroskopskim životom, znanstvena dokumentarna ilustracija bez teksta

Na dnu središnjeg Pacifika nalazi se svijet koji se ne vidi golim okom. Ondje polimetalni noduli, tamne tvorbe pretežno od željeznih i manganovih oksida, nisu samo geološki izvori nikla, kobalta i bakra. Nova studija pokazuje da njihove pukotine i pore služe kao posebna staništa za sitne morske organizme.

Nalaz mijenja način na koji se govori o dubokomorskom rudarstvu. Ako se noduli uklone, ne gubi se samo komad stijene nego i trodimenzionalni mikrohabitat koji se stvarao milijunima godina. Pitanje više nije samo koliko metala leži na dnu oceana, nego što se uklanja zajedno s njim.

Stijena koja raste milijunima godina

Polimetalni noduli približno su veličine šake i rastu tek nekoliko milimetara tijekom milijuna godina. Njihov nastanak odvija se toliko sporo da se ne mogu smatrati resursom koji će se obnoviti u ljudskom vremenu. Ta činjenica poznata je iz geološke perspektive, ali biološka dimenzija dugo je bila manje vidljiva.

Nodule se obično može zamišljati kao tvrdu kuglu na sedimentu. Istraživanje pokazuje da je korisnije gledati ga kao mali labirint. Pukotine, pore i neravne površine stvaraju zaklon u kojem mogu živjeti organizmi manji od jednog milimetra. Za njih je nekoliko milimetara prostora dovoljno da čine razliku između otvorenog sedimenta i zaštićene niše.

Studija je provedena u zoni Clarion–Clipperton u središnjem Pacifiku, na dubinama od približno 4000 do 6000 metara. To je prostor toliko udaljen od svakodnevnog iskustva da se njegove zajednice često procjenjuju kroz uzorke, modele i snimke, a ne kroz izravno opažanje.

Advertisement

Brojke koje otvaraju novi problem

Istraživači su analizirali 244 nodula i u njima pronašli ukupno 4139 životinja. Prosjek je bio oko 17 životinja po nodulu, dok je najnaseljeniji pojedinačni nodule sadržavao 245 jedinki. Te brojke same po sebi ne opisuju cijeli ekosustav, ali pokazuju da nodule nisu biološki prazne površine.

Još je važnija razlika u sastavu zajednica. Genetske analize pokazale su da su zajednice unutar nodula međusobno slične i na udaljenostima do oko 1000 kilometara, ali se znatno razlikuju od životinja koje žive u okolnom sedimentu. Nodule zato nisu samo mjesta na kojima se organizmi slučajno zadržavaju. Oni stvaraju uvjete za specijaliziranu zajednicu.

Za neke su skupine brojke u nodulima bile manje nego u okolnom sedimentu, približno deset posto sedimentne brojnosti nematoda i 25 posto kopepoda. To ne znači da je nodule siromašniji u svakom smislu. Ekološka različitost može biti važnija od ukupnog broja. Malo organizama koji pripadaju drugoj zajednici može imati drukčiju ulogu od mnogo jedinki koje žive na otvorenom sedimentu.

Kako se život pronašao u kamenu

Istraživači su do uzoraka došli uz pomoć opreme za dubokomorsko uzorkovanje i podvodnih robota. Nodule su potom otvarali u laboratoriju kako bi pregledali unutarnje pore i pukotine, a organizme razvrstavali morfološkim i genetskim metodama. Takav je postupak zahtjevniji od uzimanja uzorka površinskog sedimenta jer mora sačuvati mikrostrukturu stijene.

Genetski podaci pomažu odgovoriti na pitanje jesu li zajednice izolirane ili povezane kroz veliko područje. Sličnost na udaljenostima do 1000 kilometara sugerira da se određene skupine mogu širiti između nodula ili da slični uvjeti stvaraju slične zajednice. To je važan trag, ali nije isto što i potpuna slika kretanja organizama.

Advertisement

Nova studija također pokazuje granice dosadašnjih procjena utjecaja. Ako se pažnja usredotoči samo na vidljive životinje u sedimentu, lako se previdi život koji se odvija unutar stijene. U dubokom moru ono što izgleda kao neživa podloga može biti stanište.

Rudarenje i pitanje nepovratnosti

Interes za polimetalne nodule povezan je s metalima koji se koriste u različitim industrijama, uključujući tehnologije i energetsku tranziciju. To stvara snažan argument za istraživanje mogućeg vađenja. Ali biološki nalaz mijenja početnu pretpostavku: uklanjanje nodula može istodobno biti geološka eksploatacija i uništavanje specijaliziranog staništa.

Budući da nodulima trebaju milijuni godina za nastanak, gubitak se ne bi obnovio tijekom ljudskog života. To ipak ne znači da će nestati svaka životinja koja živi u njima niti da se nijedna populacija ne može prilagoditi. Preciznije je reći da se fizička struktura staništa ne može brzo vratiti i da posljedice za zajednice zahtijevaju daljnja istraživanja.

Nalaz zato ne daje automatski odgovor treba li dubokomorsko rudarstvo zabraniti ili dopustiti. Daje razlog da se odluke ne temelje samo na koncentraciji metala i tehničkoj izvedivosti vađenja. Potrebno je znati koliko staništa postoji, koliko su povezana, kako se obnavljaju i što bi se dogodilo nakon prolaska rudarskih strojeva.

Jedna stijena na dnu Pacifika sada se može čitati kao arhiva života. U njezinim porama nema spektakla velikih životinja, ali ima ekološke specifičnosti koja može odlučiti hoće li duboko more biti tretirano kao skladište sirovina ili kao složen sustav čije se granice tek počinju razumijevati.

Advertisement

Advertisement
Advertisement

Urednikov izbor

Advertisement Cyberfolks web hosting

Najčitanije