U europskim zemljama sve je veća zabrinutost zbog činjenice da stanovništvo sve više stari, ali to nije ništa u usporedbi s Japanom. Više od 29% njegovih građana starije je od 60 godina, stopa nataliteta je 1,34 djece po ženi (2,3 je broj potreban da bi se populacija održala statičnom), a dugogodišnja nevoljkost da se dopusti mnogo useljavanja znači da pomoć ne dolazi izvana. Kako vlada može upravljati takvom situacijom? Ovaj mračno satirični dio futurizma zamišlja predloženo rješenje: Plan 75.

Smješten samo nekoliko godina u budućnost, ovaj film zamišlja zemlju u kojoj se od svih očekuje da rade do kraja svog života. Starije osobe suočene su s diskriminacijom u stanovanju, s naglo rastućim stanarinama, a sve je veći broj zločina iz mržnje počinjenih protiv njih.

Plan 75, čiji se oglasi prikazuju na ulicama i u javnim prostorima poput odjela za rak, referira se na dugu, ponosnu povijest samožrtvovanja japanskog naroda za dobrobit svoje zemlje i uvodi pravo na potpomognuto umiranje za sve starije od 75 godina. Odabir smrti na ovaj način daje pojedincu pravo na isplatu koja se može potrošiti na osobne užitke ili proslijediti djeci ili unucima, plus postoji jamstvo pomoći u pospremanju njihovih poslova i rukovanju njihovim imetkom.

Dok će većina gledatelja osjetiti instinktivni užas nad ovom ponudom, nije teško razumjeti kako bi mogla biti privlačna nekome tko živi u napetim okolnostima. Pitanja koja se obrađuju bit će poznata članovima zajednice osoba s invaliditetom, unutar koje su u tijeku rasprave o pravu na smrt. To je od velike važnosti za neke ljude koji se suočavaju s neizlječivom boli ili sličnim poteškoćama, ali postavljaju se tri velika pitanja. Prvo, ne bi li vlade trebale učiniti više – tamo gdje je to moguće – kako bi poboljšale živote ljudi koji bi inače mogli izabrati smrt? Drugo, kako se možemo pobrinuti da se ljudi koji bi stvarno radije preživjeli ne osjećaju prisiljeni na smrt? I treće, pridonosi li društvu da obezvrijedi živote ljudi iz skupine 75+?