Predstavljanje pjesničke knjige MOJA. Irene Skopljak Baric

Knjiga pjesama Irene Skopljak Barić Moja. započinje neočekivano svojim krajem, odlučnom točkom koja je zaključak, prisvajanje i posveta, ali ih podjednako dijeli s drugima, „sa svojima“ (majkom, sestrama). Govori se o rođenju iz linearno-povratne perspektive, lirske i tjeskobne, narativne i snažne, koja u reproduktivnoj kronologiji puže do tijela i dijeli se na faktore zaštite, rutinu i nježnost… Ganutost i ushićenje, suzdržanost i jednostavnost osnažuju se naslovima-imenima pjesama i žena (Majda. Miriam. Marina. Vesna. Ferida. ili Ljudmila, Emily, Wislawa, Gwendolyn, Anne…), preobrazbom i korištenjem njihovih tekstova, uloga i sudbina, kakva je već S. Plath i T. Hughesa. Parafraze i citati, preuzimanja i podsjećanja dospijevaju s različitih strana kao poziv i poticaj, kao odjek i novorođeni glas, šimićevska izvrnuta nutrina „kćeri su vječno treptanje u svijetu“, ili se svečani (himnički) zaziv pretvara u jedinstvenu temu knjige: „O lijepa, o draga, neizvjesnosti postojanja.“ Neizvjesnost postojanja: dionice od rođenja do kraja. Uloge i rodovi: dogovori, rasprave i neočekivani uvodi. Pjesnikinja gradi i razgrađuje, prekraja i uranja – zamjena za dugotrajno, ponekad mučno i bolno, ponekad s dopuštenim užitkom – u vlastiti obiteljski okvir. Nadilazi vlastito rodoslovno stablo, podjele poslova i slobodno vrijeme – s namjerom stvaranja novoga poetičkog obzora. Riječ je o jeziku koji se odriče očekivanog i iznuđenog, odustajanja od običaja i rituala: lijepo i uzbudljivo skladištenje i otvaranje vlastitih rana i događaja. Što bi o tom rekla tvoja majka? Što bi o tom rekla tvoja sestra? „Samo ovaj znak / Posljednja stranica knjige / Sva prava zadržana“. Iskoristimo svoja čitateljska prava u knjizi dijaloga i pisama, podnesaka i retoričkih obrata, nesuzdržane pjesničke želje da se, ipak, dođe do jedinstvenog znaka, jezika. Dalekosežno i uzbudljivo, to još treba znati, moći, ili? Nema tu ni ali ni ili – kaže majka. Jezična pjesnička receptura u metaforičnom žrvnju, iskušenje i užitak što ga donosi poezija nenadoknadivo je, znamo to. Miroslav Mićanović