Naš planet dobro skriva svoje ožiljke. Zapravo je šteta, jer bi nam dokazi o prethodnim udarima asteroida mogli pomoći da bolje isplaniramo sljedeći katastrofalni udar.
Zapravo, glavni znanstvenik NASA-inog Centra za svemirske letove Goddard, James Garvin, misli da smo možda pogrešno protumačili tragove nekih od ozbiljnijih udara asteroida koji su se dogodili u posljednjih milijun godina.
Ako je u pravu, izgledi da će nas pogoditi nešto gadno mogli bi biti veći nego što predviđaju trenutne procjene. Kao što je Garvin tako rječito rekao tijekom svoje prezentacije na nedavnoj Lunarnoj i planetarnoj znanstvenoj konferenciji: “To bi bilo u rangu ozbiljnih sranja.”
Taj najpoznatiji od svih udaraca meteorita – udar koji je ubio dinosaure i koji je probio rupu u kori današnjeg poluotoka Yucatan prije nekih 66 milijuna godina – ističe se po svom razaranju života na Zemlji. Bio je to 10 kilometara široka stijena sličnih proporcija i sastava onima koji su pogodili naš planet prije otprilike 100 milijuna godina.
Ipak, daleko manji utjecaji još uvijek mogu uzdrmati dovoljno prašine da uzdrma naš planet i stvori dugogodišnju glad. Prema nekim procjenama, asteroidi široki kilometar padaju na Zemljinu površinu u naletu topline i prašine u prosjeku svakih 600 000 godina, manje ili više.
Naravno, ne postoji raspored za takve događaje, a procjene su onoliko dobre koliko i podaci koje koristimo za predviđanje. Iako možemo skenirati nebo u potrazi za dokazima o dovoljno velikim stijenama da nas potencijalno stave u svijet boli, geološki zapis je poput trake stvarnih udara meteorita koji se protežu kroz vrijeme.
Nažalost, ovaj zapis postaje sve teže čitati što dalje gledamo unatrag, a sve zahvaljujući Zemljinim dinamičnim vjetrovima, vodi i tektonskim promjenama na njezinoj površini. Čak i novije događaje može biti teško protumačiti kroz nakupljanje prašine i biologiju.
Garvin i njegov tim upotrijebili su novi katalog satelitskih slika visoke rezolucije kako bi pobliže pogledali istrošene ostatke nekih od najvećih udarnih kratera nastalih u posljednjih milijun godina, u nastojanju da bolje procijene njihovu pravu veličinu.
Na primjer, smatra se da je otprilike 12 do 14 kilometara široku depresiju u Kazahstanu zvanu Zhaminshin stvorio meteorit promjera 200 do 400 metara koji je udario u Zemlju prije otprilike 90.000 godina – najnoviji udar koji je potencijalno uzrokovao događaj u stilu ‘nuklearne zime’.
Međutim, na temelju nove analize, ovaj već veliki događaj mogao je biti još katastrofalniji, ostavljajući krater koji je zapravo bliži 30 kilometara u promjeru.
Promjeri rubova triju drugih velikih kratera također su ponovno izračunati, svi su udvostručeni ili utrostručeni u veličini. Implikacije su duboke, što sugerira da se objekti veličine kilometra zaljeću u Zemlju svakih nekoliko desetaka tisuća godina.
