Ryuichi Sakamoto između zvuka, filma i vizualne umjetnosti: velika retrospektiva u Berlinu

Ryuichi Sakamoto u javnosti se često opisuje kroz nekoliko velikih oznaka: skladatelj filmske glazbe, član Yellow Magic Orchestra, producent, elektronički inovator i autor oskarom nagrađene partiture. Berlinski Hamburger Bahnhof sada pokušava pokazati zašto nijedna od tih oznaka nije dovoljna. Izložba Ryuichi Sakamoto | seeing sound, hearing time ne postavlja njegov opus kao niz biografskih stanica, nego kao prostor u kojem se zvuk može vidjeti, a vrijeme čuti.

Izložba je otvorena od 11. rujna 2026. do 20. lipnja 2027. u Rieckhallenama Hamburger Bahnhofa, na približno 1.500 četvornih metara. Postav obuhvaća sedam djela raspoređenih u pet velikih instalacija. To je važno jer Sakamotov rad ne funkcionira kao klasična retrospektiva u kojoj posjetitelj prelazi od jedne slike do druge. Ovdje se ulazi u ambijente koji traže sporije kretanje, slušanje i prihvaćanje toga da umjetničko djelo nema uvijek jedan središnji objekt.

Zvuk kao materijal prostora

Sakamoto je cijeli život prelazio granice između popularne glazbe, elektroničke kompozicije, filma, performansa i vizualne umjetnosti. U Berlinu se taj prijelaz ne objašnjava samo tekstom na zidu, nego se događa pred posjetiteljem. Glazba nije pozadina instalacije. Ona je njezin građevinski materijal, nešto što određuje kako tijelo zauzima prostor i koliko se dugo zadržava pred pojedinim prizorom.

Posebno mjesto zauzima rad IS YOUR TIME iz 2017. godine. U njegovu se središtu nalazi klavir oštećen u tsunamiju koji je pogodio Japan 2011. godine. Instrument više nije samo predmet iz kojeg nastaje glazba. Njegova oštećenost postaje dio kompozicije. Sakamoto je u rad uključio digitalno pretvorene seizmološke podatke o potresima širom svijeta, pa se planetarna nestabilnost pretvara u zvuk koji se ne može svesti na ljudsku melodiju.

Takav pristup mijenja i ulogu publike. Posjetitelj ne dobiva priču o katastrofi koju treba ilustrirati unaprijed poznata glazba. Umjesto toga, susreće se s apstraktnim signalom i fizičkim tragom oštećenog instrumenta. Sakamoto ne pokušava katastrofu učiniti spektaklom. On je pretvara u pitanje: kako slušati svijet koji se stalno pomiče, trese i mijenja, čak i kada ljudsko oko ne registrira tu promjenu?

Od albuma do audiovizualnog iskustva

Dio postava proizlazi iz albuma async iz 2017. godine i suradnji sa Shiroom Takataniem te redateljem Apichatpongom Weerasethakulom. U tim radovima zvuk više nije zatvoren u vremenski slijed albuma. On je povezan s projekcijom, prazninom, svjetlom i kretanjem gledatelja. Kompozicija se događa između onoga što se čuje i onoga što se tek naslućuje.

Uloga filma u Sakamotovoj karijeri također dobiva drukčiji okvir. Njegove partiture za filmove donijele su mu Oscar, dvije nagrade Golden Globe i Grammy, ali retrospektiva ne želi potvrditi samo njegov status filmskog skladatelja. Ona pokazuje da su film, zvuk i prostor kod njega uvijek bili dio istog istraživanja. Kasne partiture nisu odvojene od njegovih elektroničkih eksperimenata, kao što ni instalacije nisu odvojene od osjećaja za dramaturgiju.

U postavu su uključeni i filmovi Carstena Nicolaija koji koriste glazbu s albuma 12. Sakamoto je taj album snimao tijekom 2021. i 2022. godine kao svojevrsni zvučni dnevnik. U berlinskoj izložbi taj se materijal ne pojavljuje samo kao završna biografska bilješka. On otvara pitanje kako se vrijeme osjeća u glazbi nastaloj u razdoblju bolesti, izolacije, političke nesigurnosti i suočavanja s vlastitom prolaznošću.

Više od biografije

Sakamoto je umro 28. ožujka 2023., ali izložba nije koncipirana kao spomenik zatvorenog opusa. Naprotiv, njezina je ambicija pokazati da njegov rad nije moguće uredno podijeliti na ranu elektroniku, filmske partiture i kasne galerijske radove. Sve te faze povezuje interes za tehnologiju, prirodu, tišinu, političko nasilje i način na koji zvuk pamti ono što slika ponekad ne može.

Takvo čitanje osobito je važno u Berlinu, gradu u kojem se suvremena umjetnost stalno susreće s pitanjima sjećanja, arhitekture i javnog prostora. Sakamotov rad dobro ulazi u taj kontekst jer se ne zadovoljava čistom estetikom. Njegove instalacije nose tragove potresa, okolišne ranjivosti, ratnih i društvenih napetosti, ali ne nude jednostavne poruke.

Najveća vrijednost berlinske retrospektive zato nije u tome što okuplja velik broj poznatih naslova. Njezina je vrijednost u promjeni perspektive. Posjetitelj izlazi s osjećajem da je Sakamoto glazbu shvaćao kao način mjerenja vremena, prostora i odnosa između čovjeka i svijeta. U njegovu radu skladba nije završena kada prestane posljednji ton. Ona nastavlja živjeti u tijelu koje se kreće kroz prostor i u pamćenju koje taj prostor ponese sa sobom.