Silvio Ferrari: Hrvatske stranice

Silvio Ferrari (Zadar, 22. rujna 1942.) talijanski je slavist, istaknuti talijanski krležijanist te prevoditelj i pisac koji tijekom cijeloga života, i poslovnog i profesionalnog i onog privatnog i krajnje intimnog, povezuje talijansku i hrvatsku obalu i književnost. Stoga se može reći da je on plod tih dviju obala i da njegova djela odražavaju pripadnost obama kulturnim krugovima i izražavaju potrebu za dijalogom među različitim identitetima.

Iz ove premise proizlazi da je Ferrari most između dviju kultura – talijanske i hrvatske, kojima pripada – jer kroz priče povezuje svoje dvije domovine, nastojeći talijanskoj publici približiti hrvatsku kulturnu baštinu i književnost, dok one istodobno hrvatskim čitateljima pružaju pogled iz perspektive talijanskog intelektualca koji je svoj životni put posvetio obrazovanju mladih i političkom radu, a potom i prevođenju, interpretaciji te afirmaciji hrvatske književnosti u Italiji.

Silvio Ferrari, talijanski slavist, prevodilac i književnik, rođen je 1942. godine u mješovitoj talijansko-hrvatskoj obitelji. Rano djetinjstvo proveo je u Salima na Dugom otoku, a 1948. se, s obitelji, preselio u Camogli kraj Genove, gdje je završio osnovnu školu. Studirao je u Genovi talijansku književnost, radio kao srednjoškolski profesor književnosti i povijesti umjetnosti i djelovao u komunalnoj upravi Genove.

Upoznavši dobro hrvatsku i južnoslavenske kulture, odlučio je osamdesetih godina prošloga stoljeća djelovati na posredovanju u talijanskoj sredini. Posebno ga je privukla figura Miroslava Krleže, pisca dotad jedva poznata i prevođena na talijanski, zbog njegove nedogmatičnosti u povijesnim „sukobima na ljevici“ i originalnog shvaćanja književnog angažmana. Započeo je s prijevodom Hrvatskoga boga Marsa, 1982. godine, nastavio s romanom Povratak Filipa Latinovicza (1983.) te zaokružio to uvodno predstavljanje s Na rubu pameti (1984.). U sljedećim razdobljima objavio je prijevode Podravskih motiva, drama Gospoda Glembajevi i Michelangelo, te je pothvat okrunio prepjevom Balada Petrice Kerempuha (2007.). U međuvremenu je, osim Krležinih tekstova, preveo Berenikinu kosu Nedjeljka Fabrija, Rustichello i Kratki izlet Antuna Šoljana te Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića. Osim hrvatskih književnika preveo je i niz knjiga srpskih i bosanskih pisaca, primjerice Danila Kiša, Mirka Kovača, Davida Albaharija, Abdulaha Sidrana i Izeta Sarajlića. O većini prevođenih autora napisao je pogovore i studije i zalagao se u javnosti za njihovo djelo.

Svjedočeći o susretima s Krležom, započeo je vlastitu autorsku spisateljsku djelatnost, što se razgranala u cijelu malu biblioteku memoarske proze u kojoj naracija zadobiva i stanovitu etičku dimenziju. Svoju obiteljsku sagu ocrtao je u knjigama Što radi Raffaellino de Garbo u Lionu, (1986.), Kugina kuća (1998.) i Sedam Hrvata s Dugoga otoka (2002.), koja je u cijelosti prevedena i izdana na hrvatskome. Za dopisnog člana HAZU izabran je 2018.  HAZU

Izdavač: Naklada Bošković