Slikovnice koje nisu (samo) za djecu

“Samo duboko diši. Ne pokazuj da si izgubljen/a.”
Koliko ste puta to pomislili? Ili još gore; rekli sami sebi da nemate pravo na paniku, zbunjenost, tugu ili ljutnju jer ste odrasli. Roditelj. Učitelj. Netko tko “bi trebao znati bolje”.
Od odraslih se očekuje emocionalna prisutnost, stabilnost i razumijevanje dječjih emocija, a vrlo često ni odrasli ne znaju kako zapravo biti u kontaktu s vlastitim emocijama. A kamoli kako o njima pričati s djecom. U takvim trenucima, kad nedostaju “prave riječi”, slikovnica može postati pravi saveznik.

Slikovnica kao saveznik
Slikovnice nisu samo za djecu. Ti mali formati puni velikih istina, pogotovo kad su pažljivo napisani i promišljeno ilustrirani, postaju prostor u kojem se mogu prepoznati i odrasli; prostor za dijalog, suosjećanje i olakšanje. To su slikovnice koje su napisane i za često zbunjene, umorne i ponekad prestrašene odrasle. One pomažu odraslima da procesuiraju svoje emocije, ali i pružaju mogućnost komunikacije, nažalost neizbježnih životnih situacija, s onima najmlađima.

Naše preporuke
Tri takve slikovnice su:

Moja baka ne zna tko sam – o demenciji, gubitku i ljubavi koja traje i kad sjećanja nestanu.
Ja protiv sebe – o onom unutarnjem glasu koji nam govori da nismo dovoljno dobri. I o miru koji dolazi kad naučimo slušati sebe s više nježnosti.
Gdje se skriva Vedran? – na jedan predivan način otvara prostor za razgovor o mučnim temama poput smrti bliske osobe i o životu nakon tog događaja.

Te slikovnice nisu odgovori, već poziv na razgovor.
Dovoljno jest da dok čitate slikovnicu zapnete na nekoj rečenici i kažete: “I ja se nekad tako osjećam.”
Slikovnice nas uče da emocije ne treba uvijek “rješavati”, već da ih treba priznati, reći naglas i razgovarati o njima.

Slikovnice nisu uvijek samo za djecu. Neke od njih su napisane za dijete u nama koje i dalje traži odgovore. I to je sasvim u redu.

Ibis grafika