Sumrak nacionalne katarze: Zašto nas više ni golovi ne mogu spojiti?

Povijest hrvatskog društva od osamostaljenja mogla se sažeti u jednostavan, gotovo predvidljiv ciklus: razdoblja ogorčenih ideoloških rovovskih bitaka između „partizana” i „ustaša”, desnih i lijevih, “naših” i “njihovih”, s vremena na vrijeme bi prekinula iznenadna, kolektivna amnezija. Ta amnezija imala je prepoznatljive okidače – kockaste dresove, zvuk rukometne lopte ili spektakularan doček na Trgu bana Jelačića.

U tim trenucima, društveni rascjep bi magično nestao. Profesor povijesti s ljevice i građevinar s desnice skakali bi u zagrljaj na isti gol. Sport je bio naš jedino funkcionalno društveno ljepilo, sekularna religija koja je nudila privremenu, ali moćnu katarzu.

Međutim, nešto se u kolektivnoj psihi naroda duboko izmijenilo. Danas, svjedočimo vremenu u kojem ni najveći sportski uspjesi više nemaju snagu vezivnog tkiva. Umjesto proslave, uspjeh postaje novi poligon za podjele, a društveni rascjep je otišao toliko duboko da je inficirao i same sportske tribine.

Kako smo stigli ovdje, zašto nas uspjeh više ne spaja i kamo nas vodi ovaj gubitak zajedničkog nazivnika?

1. Zamka “najboljih na svijetu”: Ružičaste naočale protiv neprijatelja domovine

Da bismo razumjeli novu, malignu fazu hrvatskih podjela, moramo javno i otvoreno progovoriti o fenomenu koji je eskalirao posljednjih godina. Podjela više nije samo stvar politike; ona je postala stvar emocionalne ucjene i nametnutog jednoumlja.

Danas se društvo podijelilo po novoj liniji: s jedne strane imamo skupinu koja sve promatra kroz ružičaste naočale apsolutnog savršenstva. Za njih vrijedi neupitni dogmatski aksiom – Hrvati su u svemu najbolji, imamo najljepšu zastavu, najbolje navijače na svijetu, najljepše dresove i igramo najčistiji, najsrčaniji nogomet. Svaka manifestacija nacionalnog identiteta mora biti popraćena superlativima, a realnost se filtrira tako da se vidi samo ono mitsko i nepogrešivo. No, problem nastaje kada ta skupina agresivno nametne taj narativ kao jedino mjerilo domoljublja.

Ako javno ne dijeliš tu vrstu nekritičke euforije, ako se usudiš primijetiti da organizacija navijača ima mana, da estetika dresa možda nekome ne odgovara, ili jednostavno odbijaš sudjelovati u kolektivnom transu – automatski bivaš etiketiran. Presuda je brza i nemilosrdna: ti si komunjara, ti mrziš sve hrvatsko i patiš zato što je Hrvatska uspješna.

Ovaj mehanizam funkcionira kao psihološki teror unutar javnog prostora. Bilo kakav pokušaj objektivne analize, kritike ili naprosto posjedovanje drukčijeg ukusa proglašava se patološkom mržnjom prema državi. To stvara opasan začarani krug: s jedne strane imamo sljepilo koje odbija vidjeti da na svijetu postoje i drugi uspješni narodi i da naš sportski sustav ima ozbiljne devijacije, a s druge strane imamo ljude koji se, gurnuti u kut i proglašeni neprijateljima, počinju svjesno distancirati i osjećati otpor prema reprezentaciji. Ta dinamika ne spaja ljude, ona ih brutalno razdvaja, pretvarajući sport u još jedan zid razdora.

2. Anatomija dubljeg rascjepa: Zašto sport gubi integrativnu moć?

Osim ove nove ideološke ucjene, ispod površine terena djeluju i drugi socijalno-psihološki faktori te evolucija medijskog prostora.

Gubitak “Zajedničkog narativa” i hiper-individualizacija

Nekadašnji sportski uspjesi (poput 1998. ili ranih uspjeha rukometaša) događali su se u društvu koje je još uvijek imalo svjež, zajednički makro-narativ (stvaranje države, postratna obnova, dokazivanje svijetu). Danas živimo u post-modernom, duboko fragmentiranom društvu. Mlađe generacije ne dijele kolektivne traume niti kolektivne trijumfe prošlosti na isti način. Život se preselio u sferu mikro-narativa – svatko živi u svom balonu, sa svojim izvorima informacija i svojim osobnim borbama za egzistenciju. Kad se zajednički narativ uruši, sportski uspjeh se više ne doživljava kao “naš”, nego kao uspjeh izdvojene skupine elita.

Algoritamski plemenski mentalitet

Socijalna psihologija oduvijek prepoznaje koncept in-group/out-group dinamike (mi protiv njih). Nekada je ta dinamika bila jednostavna: Hrvatska (mi) protiv ostatka svijeta (oni). Međutim, pojava društvenih mreža i algoritama koji monetiziraju bijes i polarizaciju stvorila je situaciju u kojoj se neprijatelj više ne traži van granica, nego unutar njih. Algoritmi nas svakodnevno hrane sadržajem koji nas uvjerava da je “ona druga strana” (bilo politička, svjetonazorska ili regionalna) egzistencijalna prijetnja našem načinu života. U takvom okruženju, zajedništvo postaje nemoguće jer se svako pružanje ruke “onome drugome” doživljava kao izdaja vlastitog plemena.

Politizacija i komercijalizacija svetinje

Dugo se vremena sport u Hrvatskoj percipirao kao prostor “čiste emocije”. Međutim, dugogodišnja sprega politike, interesnih skupina, sumnjivog kapitala i sportskih saveza ogadila je sport velikom dijelu građana. Kada sportski uspjeh prestane biti trijumf igre, a postane politički alat za skupljanje bodova vladajućih struktura ili paravan za korupciju, dio društva razvija obrambeni mehanizam – cinizam. Taj cinizam je psihološki štit: “Ako ne sudjelujem u vašoj nametnutoj euforiji, ne možete me izmanipulirati.”

3. Kamo to vodi: Opasnosti kronične društvene alijenacije

Kada jedno društvo izgubi i posljednje filtere kroz koje može proživjeti zajedničku radost bez straha od osude, ono ulazi u fazu kronične društvene bolesti. Posljedice ovog stanja su dalekosežne:

• Emocionalna tupost i apatija: Kada uspjeh više ne izaziva ponos, već strah od toga hoćeš li biti dovoljno glasni domoljub, društvo postaje apatično. Apatično društvo je društvo koje je diglo ruke od same ideje zajedničkog napretka.

• Destrukcija društvenog kapitala: Društveni kapital je razina povjerenja među građanima koji se ne poznaju. Kada nestane povjerenja, a sugrađanina gledaš kao “komunjaru koja pati” ili “zatucanog fanatika s ružičastim naočalama”, nestaje i spremnosti na solidarnost u kriznim trenucima. Postajemo samo skupina pojedinaca koji slučajno dijele isti geografski prostor.

• Radikalizacija svakodnevice: Bez zajedničkih ventila za opuštanje, frustracija se nakuplja. Ako se ne može kanalizirati kroz benigno sportsko suparništvo, ona se prelijeva u obiteljsko nasilje, agresiju u prometu i ekstremnu netrpeljivost prema bilo kakvoj različitosti u mišljenju.

4. Što moramo napraviti: Terapija za ranjeno društvo

Hrvatsko društvo hitno treba redefiniranje pojma zajedništva. Iluzorno je i infantilno očekivati da ćemo se ikada svi slagati oko prošlosti, politike ili estetike kockica – to ne postoji ni u jednoj zdravoj demokraciji. Cilj nije uniformnost, nego suživot s razlikama bez etiketiranja.

Skidanje ružičastih naočala i pravo na kritiku

Prvi korak prema ozdravljenju mora doći od onih koji drže monopol na domoljublje. Moramo naučiti da voljeti Hrvatsku ne znači slijepo tvrditi da je sve naše najbolje na svijetu. Pravo, zrelo domoljublje uključuje sposobnost samokritike. Možeš voljeti reprezentaciju i istovremeno reći da su dresovi ove godine lošiji, ili da je ponašanje dijela navijača neprihvatljivo. Tek kada kritika prestane biti izjednačavana s nacionalnom izdajom, otvorit će se prostor za ljude da se ponovno iskreno identificiraju sa sportskim uspjesima.

Odustajanje od “Instant-Zajedništva”

Moramo prestati liječiti duboke društvene rane “infuzijom od 90 minuta”. Sport je bio jeftina anestezija, a ne lijek. Pravo zajedništvo se ne gradi na stadionima pod prisilom euforije, nego na šalterima, u bolnicama, u školama. Zajedništvo se gradi kada građanin osjeća da država i društvo brinu o njemu, bez obzira na to nosi li kockasti dres ili ne.

Kultura kao novi teren spajanja

Ako je sport zakazao pod teretom komercijalizacije i nametnutog jednoumlja, kultura i umjetnost moraju preuzeti ulogu onoga što propituje, ali i iscjeljuje. Potrebni su nam kulturni projekti, filmovi, predstave i festivali koji ne bježe od naših trauma i podjela, već ih dekodiraju s empatijom. Kultura mora postati prostor u kojem je dopušteno biti drukčiji, ali s jasnim osvještavanjem da nas veže isti jezik, ista kulturna baština i ista sudbina na ovim prostorima.

Nostalgija za vremenima kada smo “svi bili ko jedan” zapravo je žudnja za izgubljenom nevinošću jednog društva. Hrvatska je odrasla, a s odrastanjem dolazi i spoznaja da su bajke o savršenom jedinstvu pod ružičastim naočalama završene.

Gubitak sportske euforije kao nacionalnog kohezivnog faktora nije nužno tragedija; to može biti i znak zrelosti – znak da nam je dosta fasada, lažnog zajedništva i etiketiranja onih koji misle drukčije. Možda više nećemo svi skupa slijepo pjevati na trgovima nakon utakmica, ali ako naučimo jedni druge slušati bez osude i optužbi za izdaju u svakodnevnom životu, napravit ćemo korak prema zajedništvu koje je mnogo trajnije od bilo kojeg prvenstva.