Predstavljamo mladu akademsku kiparicu Tatjanu Kostanjević čije skulpture ukrašavaju mnoge naše i svjetske trgove, parkove i urbane prostore.
Tatjana Kostanjević rođena je 1963. u Rijeci. Diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. godine. Svojim umjetničkim radom predstavila se na pedesetak samostalnih izložbi te je isto toliko njenih skulptura postavljeno na javne površine. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke. Grad Opatija izdao je monografiju Tatjane Kostanjević 2005.godine, a za doprinos u kulturi dodijeljena joj je 2010. godine nagrada Grada Požege. Kao samostalni umjetnik živi i stvara u Požegi i Opatiji.
Kiparica najbolje osjeti dušu i poruku svojih radova o kojima govori:
“Moje su skulpture tople i zrače emocijom. One su duboko proživljene i nikako nisu opisne.
Moj kiparski rad obilježile su brojne skulpture u javnim prostorima postavljene diljem hrvatskih i europskih gradova. Bez obzira da li se radi o skulpturama koje su posvećene nekoj ličnosti (portretu ili figuri), držim da skulptura mora imati ljudsku dimenziju i da mora zračiti jednom emocijom. Mora imati tu dodanu vrijednost kako bi bila bliska ljudima, a ne biti nedodirljiv spomenik. To je nekako i moje životna kiparska misija.”
U razgovoru s kiparicom Tatjanom Kostanjević ušli smo u tajnu njezina stvaranja, umjetničkog načina života i stvaralačke misije.
O Kiparici i njenom radu:
1. Možete li nam reći nešto više o vašem umjetničkom putu? Kako ste se odlučili za kiparstvo kao vašu specijalnost?
Odrasla sam u Opatiji, u obitelji prosvjetnih radnika koji su podržavali i poštivali izbor zanimanja svoje djece. Davali su nam mogućnost istraživanja i izbora. Primijećeno je da sam kao dijete imala spacijalne sposobnosti i voljela sam se izražavati praktično, raditi rukama… Plesala sam balet, svirala klavir. Da niti jedna edukacija nije uzaludna svjedoče moje skulpture koje u sebi nose puno pokreta i ritma… Studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu činio se logičan izbor.
2. Koji su vas umjetnici ili pokreti najviše inspirirali tokom vaše karijere?
Kao student Akademije učite od najboljih, proučavate njihov rad, čak se uspoređujete s najboljima. Kako učite i odrastate tako vam se i uzori mijenjaju. Proučavajući brojne umjetnike tražite svoj put, svoj izraz i rukopis. Jedno je ostalo isto svih tih godina: željela sam raditi veliku skulpturu, skulpturu za vanjski prostor. Dan danas s toliko iskustva i postavljenih javnih radova, s jednakim veseljem, odgovornošću i željom pristupam svakoj svojoj skulpturi.
3. Kako biste opisali svoj stil i tehniku kiparstva? Koje materijale najradije koristite?
Kiparstvo je puno, puno više od zanata. Tehniku morate poznavati, ali udahnuti život skulpturi, stvoriti živu formu, e tu se mi kipari razlikujemo. Jedna od mojih samostalnih izložbi nosila je naziv „Kiparstvo je čarolija kojom kipar oduhovljuje materiju”.
Volim broncu jer je topla, volim glinu jer je brza i prati moju misao, volim žicu jer volim prostorni crtež…
Pravila morate poznavati da bi pravila mogli kršiti. Materijale poznajem i nastojim im dati novu dimenziju. Uvriježeno je da je bronca kao materijal rezervirana samo za spomeničku plastiku. Nije baš tako… Uvriježeno je da je šipka betonskog željeza rezervirana za gerist – kostur skulpture. Ne uvijek…
Istraživanje i dodavanje novih materijala je isto tako zanimljivo jer donosi drugačije rezultate…
4. Koje su vam najdraže skulpture koje ste stvorili i zašto?
Ne mogu izdvojiti svoje najdraže i one manje drage skulpture jer svaka od njih nosi svoju priču, svoj proces nastajanja, u konačnici one imaju svoj život.
Najviše me veseli kada s vremenskom distancom pogledam neki svoj rad i kad samoj sebi priznam da na njemu ništa ne bih mijenjala. Tada je to veliko zadovoljstvo.
Proces stvaranja:
5. Možete li opisati vaš kreativni proces od ideje do finalnog djela? Kako započinjete novi projekt?
U mojoj se biografiji najčešće spominju umjetnici kao što su Isadora Duncan, Čehov, Mahler, Jan Kubelik, znanstvenici kao Mohorovičić, Tesla i drugi, kojima su u čast postavljene skulpture. U promišljanju kako će izgledati pojedina skulptura nikada se ne ide na doslovnu sličnost, nego se prouči biografija, traži se neka druga nit koja se modelira i oblikuje, ne samo skulptura nego i prostor. Uvijek me povuče neka crtica iz života oko koje gradim lik i priču koja će u konačnici oblikovati prostor.
Moj kiparski rad obilježile su brojne skulpture u javnim prostorima postavljene diljem hrvatskih i europskih gradova. Bez obzira da li se radi o skulpturama koje su posvećene nekoj ličnosti (portretu ili figuri), držim da skulptura mora imati ljudsku dimenziju i da mora zračiti jednom emocijom. Mora imati tu dodatnu vrijednost kako bi bila bliska ljudima, a ne biti nedodirljiv spomenik. To je nekako i moje životna kiparska misija.
Skulpture koje radim za izložbu ili radovi koji su u ateljeu rekla bih da se bave ženskim pitanima. Ciklus skulptura pod nazivom Terpsihore, na kojem radim čitav niz godina i raditi ću dok god imam nešto za reći, nastale su fascinacijom ženskog bića i njihovom snagom u kojima dominiraju ritam, energija i igra. Terpsihore su skulpture u sadri i bronci nešto manjih dimenzija, do metra visine, prikladne za galerijski prostor i interijer. Njihova forma kao i imena koje nose: Vješta, Razvedena, Zaljubljena, Izuvena, Šašava, Koza… uvijek potaknu gledatelja na nastavak vlastite priče i uvijek izmame osmijeh.
Njihova je priča slojevita, poneki put ironična. One su modne, cijele predstave se odvija u njima i oko njih, u njima ima kazališta.
6. Koliko vremena obično provodite na jednoj skulpturi? Da li imate omiljeni materijal s kojim radite?
Uvijek si postavim isto pitanje: što je ovom skulpturom želim reći ili poručiti? Potpuno si razjasnim kompletnu formu i priču pa tek onda krenem raditi.
Dok god ne osjetim da je sve sjelo na svoje mjesto skulpture nije završena. Neki put ide relativni brzo, neki put da bi se dobio onaj finalni dio prođe dosta vremena. U ovom poslu nema brzih rezultata što zbog same tehnologije, što zbog vlastitih postavljenih kriterija.
Svaka forma voli svoj materijal. Bronca je trajni materijal i idealna je za javni prostor. Takva se skulptura radi u glini, zatim se lijeva u gips i potom u broncu. Cijeli jedan proces gdje se ne smije dogoditi greška.
7. Radite li skice ili modele prije nego što započnete sa radom na velikim
skulpturama?
Moja je priprema dosta opsežna. Što crteži koji su samo meni jasni pa potom mali modeli. Nikada ne počinjem raditi dok skulpturu ne osjetim kompletnu u materijalu. To se kaže dok ne osjetim miris patine na bronci, ne počinjem raditi veliki kip. Nikada ne povećavam model nego veliku formu gradim neovisno o malom modelu koji mi služi samo da sebi nešto razjasnim.
Izložbe i projekti:
8. Koje su vam najvažnije izložbe ili projekti u karijeri do sada?
Trenutno ono aktualno! Moj nastup na Venecijanskom bijenalu potvrda je rada koji je prepoznat i kod kuće i u svijetu. Na Bijenale sam pozvana od strane Europskog kulturnog centra koji su predložili da jednu od svojih skulptura postavim u sklopu njihove izložbe Personal Structures – Beyond Boundaries. Tako je moja brončana skulptura Relevant izložena na samom ulazu u vrt Palazze Mora, ujedno i sjedišta glavnog organizatora, Europskog kulturnog centra. Tijekom cijele godine, skulpturu će moći vidjeti tisuće ljudi iz cijelog svijeta koji dolaze posjetiti 60. Venecijanski bijenale.
Skulptura Relevant visoka je 210 cm i inspirirana je složenom ulogom žene u današnjem društvu i nastojanja da se održi ravnoteža između različitih sfera života. U Relevant skulpturu promatrač se doslovno može uvući i osjetiti puls njezina života.
9. Kako birate koje radove ćete izložiti na određenoj izložbi?
Zavisno o prostoru slažem priču i odabirem radove. Samostalna izložba koja se priprema dulje vrijeme uvijek je dobra motivacija za stvaranje novih djela. Također nastojim da naziv izložbe bude zanimljiv kao odraz razmišljanja i poruke koju skulpture nose. Tako se jedna izložba zvala „O Ženama Pticama, Šišmišima, Štrigama i Vodenbaburama“. Žene Ptice senzualne su i animalističke, suvremene i glamurozne, mitske i bajkovite, Štrige su vještice ili vješte žene, a šišmiši pravi spiljski…
10. Koje je vaše iskustvo sa radom u javnim prostorima? Kako se razlikuje od rada u studiju?
Za dobru skulpturu u javnom prostoru treba dobra lokacija, razuman investitor i naravno, dobar kipar.
Od investitora očekujem potpunu slobodu da stvorim kip koji je blizak ljudima koji kretnjom i gestom sugerira misao, da u konačnici skulptura bude zanimljiva i interaktivna.
Ljudi rado sjednu pored Opatijskog Barkajola jer ih osmjehom i položajem ruke poziva na druženje. Rado stanu u zagrljaj Violiniste i fotografiraju se, a djeca uporno pokušavaju izvesti plesni pokret Isadore Duncan. Požeški Tesla je obožavan tako da taj dio parka zovu Park kod Tesle. Zanimljivo je da su moje skulpture doslovno izlizane od dodira… To me veseli jer znači da su te brončane skulpture osobe, a ne nedodirljivi spomenici. Ljudi osjete kada je nešto nenametljivo, a ima toplinu i ljudskost.
Isto to očekujem kada radim skulpturu u studiju, skulpturu za interijer, samo je ona manjih dimenzija, a prostor se formira naknadno.
Edukacija i suradnja:
11. Kako vam je obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti pomoglo u vašem razvoju kao umjetnice?
Studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu prije svega je nezaboravan. Smatram da je takva edukacija neophodna, ne iz razloga da nekome formira stil rada nego da mu se pruži osnove i mogućnost da se educira dalje, da istražuje, da ne luta. Naravno, osim profesora tu su i kolege s kojima zajedno učite, radite i rastete i ta prijateljstva ostaju zauvijek. Barem u mom slučaju.
12. Da li ste ikada surađivali sa drugim umjetnicima ili stručnjacima izvan umjetničke sfere? Kako su ta iskustva utjecala na vaš rad?
Surađujem sa arhitektima, parkovnim arhitektima i dizajnerima i od njih puno učim.
Uz umjetnički rad, cijeli svoj staž bavim se i pedagoškim radom. Nekada vrlo intenzivno, danas nešto manje. Mlade ljude pripremala sam za upis na likovne fakultete i akademije, studije arhitekture, dizajna, parkovne arhitekture, modnog dizajna… Vrlo uspješno. Pružila sam im osnove, uvela sam ih u svijet likovnosti i naravno razvijala kod njih likovno mišljenje što je izuzetno važno. Danas su ti mladi ljudi sa završenim studijima vrlo uspješni u svom zvanju i naravno, moji suradnici.
Izazovi i budućnost:
13. Koji su najveći izazovi s kojima se suočavate kao kiparica danas?
Moj najveći trenutačni izazov je naći financijsku podršku, investitore koji bi me pratili na budućim izložbama u svijetu.
Izlaganje na Venecijanskom bijenalu ima dobar odjek. Čitav niz ponuda dobivam za izlaganje što na skupnim izložbama, što samostalno diljem Europe. Izlaganje kiparskih djela van Hrvatske zahtjeva opsežnu logistiku i dosta velike financije. Moj nastup u Veneciji pratila je Požeško slavonska županija, Udruga gradova u Republici Hrvatskoj, DizzConcept iz Zagreba kao i CTA komunikacije iz Zagreba.
14. Kako vidite budućnost kiparstva u digitalnoj eri? Da li ste ikada koristili digitalne tehnologije u svom radu?
Digitalne tehnologije uvelike pridonose modernizaciji te stare ili starinske tehnologije u produkciji skulpture. One neće nestati, ali se mogu i trebaju iskoristiti nove mogućnosti. Treba istraživati i upotrijebiti ih na najbolji mogući način. Ljudsku ruku ništa neće zamijeniti, ali tehnološki se otvaraju brojne mogućnosti.
15. Koji su vaši planovi za budućnost? Radite li trenutno na nekom novom projektu ili izložbi?
Upravo se dovršava projekt za Malinsku. U lijepom mjestu Porat pored Malinske uskoro će se postaviti bista u čast Branku Fučiću koji je rodom iz tog kraja. Branko Fučić istaknuti je povjesničar umjetnosti, arheolog, znanstvenik i putopisac. Svi mi koji smo rođeni u ovom kraju pred određeni broj godina poznavali smo Branka Fučića i s velikim veseljem slušali njegova predavanja i radijske emisije koje su se davale u to vrijeme. Kako većina nas pamti njegov glas i njegovu misao došla sam na ideju da uklopim u brončanu bistu njegove riječi: Nikada nisam bio sam, uvijek sam i svugdje prepoznavao prava ljude…
Osobni aspekti:
16. Kako balansirate između osobnog života i umjetničke karijere?
Upravo onako kao i moje skulptura Relavant izložena na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu. Skulptura je inspirirana složenom ulogom žene u današnjem društvu i njezinim nastojanjem da se održi ravnoteža između različitih sfera života. Relevant istovremeno predstavlja žensko savršenstvo i snagu, kao i ranjivost i osjetljivost. Ona je moćna i nježna, elegantna i postojana, stabilna i lepršava. Ponosna i važna!
Skulpture koje stvaram uvijek su duboko proživljene i vrlo osobne. Ljudi to prepoznaju. Većina njih.
17. Šta vam pruža najviše zadovoljstva u vašem radu?
Smišljanje priče i sam rad.
18. Da li imate neki savjet za mlade umjetnike koji žele da se bave kiparstvom?
U ovom poslu nema brzih rezultata, niti jedna faza rada i radnog iskustva ne može se preskočit. Dakle, da budu strpljivi, da ne budu površni. Kiparstvo kao i svaka umjetnost se živi!
