Roman Staljingrad Vasilija Grossmana vremenska je kapsula. Osim što pripovijeda o Drugom svjetskom ratu i njegovoj prekretnici – Staljingradskoj bitki – roman je i dokument o vremenu u kojem je, prije sedamdesetak godina, napisan. Time Grossmanov Staljingrad stječe dvostruku književnu i povijesnu vrijednost. Grossman nije bio u milosti sovjetskog režima i morao se dovijati kako bi izbjegao strogu cenzuru. Zato se može reći da njegov Staljingrad pripada kanonu socijalističkog realizma.
Doista, u romanu ne nedostaje patetike karakteristične za književne prikaze Velikog domovinskog rata. No veliki pisac ostaje veliki pisac, darovitost ostaje darovitost, čak i kada je zapretena jednim zloglasnim književnim pravcem. Ili možda upravo u takvim okolnostima biva najjača? Grossmanovi opisi ratnih patnji i pogibelji – a kao ratni dopisnik posjedovao je neposredno frontovsko iskustvo – prirode, stepe, Volge, života u uralskom rudarskom naselju, opisi tjeskobe i užasa bojišnice, napose opis bombardiranja Staljingrada u kolovozu 1942., antologijski su. Oni nisu samo socrealistički, nego i realistični, vraćaju nas u vrijeme kada književnost nije bila grafomanski eksperiment, nego je bila – jednostavno književnost.
Zato Grossmanu treba oprostiti što je mimoišao neke mračne aspekte sovjetskog ratovanja, ali možda o pobjedi Crvene armije i o nadljudskoj borbi sovjetskih naroda protiv nacizma, tog najvećeg zla koje je zaprijetilo civilizaciji i čovječanstvu, i nije bilo moguće pisati drugačije nego socrealistički. Valja nam zanemariti ideologiju i njene književne kanone, kako god ih tumačili i kakvu god nelagodu izazivali. Staljingrad Vasilija Grossmana humana je, sućutna knjiga. Ona voli ljude. Štoviše, ona voli pojedinca dok opisuje sukob dvaju najstrašnijih kolektivizama što ih poznaje povijest.
Vasilij Semjonovič Grossman ruski je književnik židovskih korijena. Rođen je 1905. u Berdičevu, a umro 1964. u Moskvi. Završio je kemijski fakultet. Godine 1934. objavljuje novelu o životu rudara “Glyukauf” i priču o građanskom ratu “U gradu Berdičevu”. Zbog uspjeha prvih djela (pohvalio ga je i Gorki) Grossman odlučuje postati profesionalni pisac. Borio se na bjeloruskoj i ukrajinskoj fronti. Godine 1942. piše novelu “Besmrtni narod”. Za sudjelovanje u bici za Staljingrad nagrađen je Ordenom crvene zvijezde. Najveći uspjeh postiže knjigom Treblinski pakao, u kojoj piše o holokaustu. Epski roman Za pravu stvar (1952.) napisan je u tradiciji Lava Tolstoja i govori o Staljingradskoj bitki. Grossman je zbog velike kritike morao preurediti roman. Roman Život i sudbina, na kojem je radio od pedesetih godina, objavljuje se u SSSR-u tek 1988. Roman je 1961. konfisciran, ali je sačuvana kopija došla do Zapada. Zajedno s romanom konfiscirana je i novela “Sve teče”. Grossman piše novu varijantu novele, koju završava 1963. (u inozemstvu je objavljena 1970., a u Sovjetskom Savezu 1989.).
Izdavač: Fraktura
