Witness Palestine Film Festival: devet dana palestinskog filma i kulturne razmjene u Rochesteru

Rochester u saveznoj državi New York od 14. do 22. studenoga postaje mjesto susreta s palestinskom kinematografijom, umjetnošću i javnim razgovorom. Petnaesto izdanje Witness Palestine Film Festivala traje devet dana i širi se kroz više gradskih institucija, od kina i muzeja do sveučilišta i nezavisnih kulturnih prostora.

Festival nije zamišljen samo kao niz projekcija. U programu se nalaze razgovori s publikom, arhivske snimke, živa glazba, palestinska hrana, radionica tradicionalnog veza tatreez i susreti s autorima. Film je početna točka, ali ne i granica događaja.

Od 2012. do petnaestog izdanja

Witness Palestine Film Festival u Rochesteru postoji od 2012. godine. Njegova je osnovna namjera stvarati prostor za palestinsku kinematografiju, kulturnu razmjenu i razgovor o iskustvima koja u velikim distribucijskim kanalima često ostaju nedovoljno vidljiva.

Petnaesto izdanje nastavlja tu ideju, ali je širi izvan jedne dvorane. Program uključuje The Little Theatre, Dryden Theatre George Eastman Museuma, First Unitarian Church of Rochester, Visual Studies Workshop, District 48 te prostore Rochester Institute of Technologyja i University of Rochestera.

Ta raspršenost nije samo logističko rješenje. Ona festival povezuje s različitim publikama. Netko dolazi u kino, netko na sveučilište, netko na razgovor uz večeru, a netko na radionicu rukotvorine. Različiti ulazi u program stvaraju mogućnost da palestinska kultura bude doživljena iz više perspektiva, a ne samo kroz jednu temu ili jednu vrstu filma.

Arhivska slika i živa glazba

Jedan od središnjih programa 15. studenoga u Dryden Theatreu spaja arhivske filmske slike Palestine iz zbirki George Eastman Museuma sa živom glazbenom pratnjom glazbenika Rochester Philharmonic Orchestra i Toronto Symphony. U najavi se spominje i razgovor s Kareemom Roustomom.

Takav program film vraća njegovoj materijalnoj povijesti. Arhivska slika nije samo dokument koji treba pregledati i objasniti. Kada joj se pridruži glazba uživo, mijenja se način na koji publika osjeća vrijeme, prostor i odsutnost ljudi koji se na snimci pojavljuju.

To je drukčiji model od klasične projekcije s uvodom i odjavnom špicom. Arhivski materijal postaje izvedbeni događaj. Prošlost se ne prikazuje kao zatvoren dokaz, nego se ponovno aktivira pred publikom i dobiva novi zvučni okvir.

Glasovi, razgovori i svakodnevna kultura

Otvaranje 14. studenoga uključuje palestinsku večeru i uvodno predavanje pjesnika Mosaba Abu Tohe. Službeni program ga predstavlja kao palestinskog pjesnika, pisca kratkih priča i esejista iz Gaze te dobitnika Pulitzerove nagrade za komentar. Važno je da festival ne odvaja književni glas od filmskog programa, nego ih dovodi u isti kulturni prostor.

U programu je i radionica tatreeza s umjetnicom Ebby El-Sharkawy. Tradicionalni palestinski vez ovdje nije dekoracija uz filmski festival. On je način prenošenja sjećanja kroz uzorak, boju i ponavljanje. Sudionici ne dobivaju samo informaciju o tehnici, nego ulaze u proces učenja koji zahtijeva vrijeme i pažnju.

Upravo takvi sadržaji objašnjavaju zašto festival govori o kulturnoj razmjeni. Film može otvoriti razgovor, ali hrana, poezija, glazba i rukotvorina omogućuju da se kultura susretne i izvan jezika filmske analize.

Festival kao lokalna infrastruktura pažnje

Nezavisni Rochester Beacon izvještava da festival u petnaestoj godini uvodi nove ili proširene formate te donosi više događaja nego ranije. U programu se pojavljuju autori i gosti poput Omara El Akkada, Kareema Roustoma i Najle Said. Takvi gosti mogu privući pažnju, ali važnije je što festival gradi kontinuitet izvan pojedinačnog imena.

Palestinska kinematografija u tom kontekstu nije predstavljena kao egzotičan dodatak američkom kulturnom kalendaru. Ona se prikazuje kao prostor autorske i povijesne samoreprezentacije. Organizatori otvoreno govore o solidarnosti, raspravi i političkom okviru festivala. Te izjave treba razumjeti kao njihov urednički i društveni stav, a ne kao neutralnu činjenicu o svim pitanjima koja program dodiruje.

Vrijednost događaja ipak nije potrebno svoditi na političku deklaraciju. U devet dana program pokazuje kako filmski festival može postati lokalna infrastruktura pažnje. On okuplja publiku koja želi gledati film, ali i publiku koja želi razumjeti kako se sjećanje prenosi slikom, glazbom, pričom i radom ruku.

Witness Palestine Film Festival zato djeluje kao više od tematske filmske smotre. Njegov je najvažniji doprinos u tome što palestinsku kulturu ne zatvara u jednu reprezentaciju. Ona se pojavljuje u filmu, arhivu, poeziji, hrani i vezu. Svaki od tih oblika ima vlastiti jezik, a festival ih dovodi u isti prostor razgovora.