M. Night Shyamalan, majstor neočekivanih obrata i psiholoških trilera, ponovno nas je iznenadio filmom Trap. Radnja nas vodi na pop koncert gdje otac i kćer, u potrazi za zabavom, upadaju u središte mračne i zastrašujuće zavjere.

Od samog početka, Shyamalan uspješno gradi atmosferu napetosti. Kamera polako skenira publiku, prikazujući facijalne izraze koji se kreću od oduševljenja do nelagode, stvarajući osjećaj da se nešto neobično događa. Kako se koncert odvija, tako se i atmosfera zgušnjava, a glazba postaje sve intenzivnija, naglašavajući rastuću tjeskobu protagonista.

Glavni likovi, otac i kćer, dobro su razvijeni i uvjerljivi. Njihov odnos je vjerodostojan, a njihove reakcije na događaje koji se odvijaju su potpuno ljudske. Josh Hartnett kao otac donosi potrebnu dozu očajnosti i zaštitničkog instinkta, dok mlada glumica Ariel Donoghue sjajno portretira zbunjenu i uplašenu tinejdžericu.

No, ono po čemu je Shyamalan prepoznatljiv – neočekivani obrati – i ovaj put su prisutni. Redatelj nas vodi kroz labirint događaja, stalno nas navodeći da sumnjamo u svakog lika. Kada se konačno otkrije istina o događajima na koncertu, ostajemo zatečeni i prisiljeni preispitati sve što smo do tada mislili da znamo.

Iako je film vizualno atraktivan i dobro napravljen, neki gledatelji bi mogli imati problema s njegovim sporim tempom. Također, neke od sporednih uloga su manje razrađene, što može ostaviti dojam nedovršenosti.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA