Zaštita prirode nije samo broj hektara: povezana staništa mogu odlučiti hoće li vrste opstati

Broj zaštićenih područja često se navodi kao glavni pokazatelj napretka u očuvanju prirode. No nova analiza objavljena 26. listopada 2026. upozorava da sama površina nije dovoljna. Važno je i jesu li rezervati povezani, mogu li se vrste kretati između njih te ublažavaju li zajedno pritiske iz okolnog krajolika.

Istraživanje predstavljeno na Phys.org, a objavljeno u časopisu Nature Ecology & Evolution, obuhvatilo je 6.234 područja u 14 zemalja. Znanstvenici su proučavali takozvane druge učinkovite prostorne mjere očuvanja, odnosno područja izvan formalnih nacionalnih parkova i rezervata koja ipak dugoročno donose korist bioraznolikosti.

Zaštićena područja ne smiju ostati izolirani otoci

Rezultati pokazuju da 27 posto analiziranih područja izravno graniči s postojećim zaštićenim zonama. Takve površine mogu proširiti rezervat, zaštititi njegove rubove i spojiti staništa koja bi inače ostala odvojena. Još 67 posto nalazi se u njihovoj blizini, pa bi uz pažljivo planiranje moglo ojačati šire ekološke mreže.

To je važno jer fragmentirana staništa otežavaju kretanje životinja, razmjenu gena i prilagodbu promjenama u okolišu. Vrsta može biti formalno zaštićena na jednoj karti, ali i dalje ranjiva ako između dvaju pogodnih područja postoji autocesta, intenzivno obrađeno zemljište ili naselje bez sigurnih prijelaza i koridora.

Autori navode da su područja koja se izravno nastavljaju na rezervate u promatranim zemljama dodala približno 1,4 milijuna četvornih kilometara postojećim mrežama očuvanja. Ipak, samo je dva posto analiziranih lokacija povezivalo međusobno izolirane zaštićene cjeline. Upravo taj podatak pokazuje gdje postoji najveći prostor za pametnije ulaganje: ne nužno u još jednu nepovezanu zonu, nego u očuvanje prostora koji zatvara prazninu između već zaštićenih područja.

Karta prioriteta mora računati više prijetnji

Drugi rad, objavljen 19. listopada 2026. na Phys.org, daje širi kontekst. Analizom rasprostranjenosti 33.604 kopnenih kralježnjaka istraživači su izdvojili područja visoke važnosti za očuvanje koja zauzimaju oko 13 posto kopna. Mnoga su u tropskim krajevima i širokolisnim šumama, ali u njima živi i više od trećine svjetskog stanovništva.

Ta analiza upozorava da se prioriteti mijenjaju ovisno o tome promatraju li se samo gubitak staništa ili i lov, onečišćenje, invazivne vrste, klimatske promjene i drugi pritisci. Gotovo petina područja važnih za očuvanje bila bi propuštena kada bi se gledala samo prenamjena zemljišta. Zato povezana mreža ne znači samo zelene koridore na karti, nego i plan koji odgovara lokalnim prijetnjama i potrebama ljudi.

Što bi se trebalo promijeniti do 2030.

Globalni cilj zaštite 30 posto kopna i mora do 2030. može biti koristan samo ako se napredak mjeri kvalitetom, a ne isključivo postotkom. Istraživanje pokazuje da bi se 1.028 dosad izoliranih zaštićenih područja moglo objediniti u 242 veća klastera kada bi se uključile okolne učinkovite mjere očuvanja.

Takav pristup ne umanjuje važnost nacionalnih parkova. Naprotiv, on ih promatra kao jezgre šireg sustava u kojemu mogu sudjelovati šume kojima se održivo gospodari, močvare, obalna područja, poljoprivredni krajolici i druga mjesta s dokazanim koristima za vrste. Budući da se pritisci razlikuju od regije do regije, buduća zaštita prirode morat će biti manje usmjerena na zbrajanje točaka na karti, a više na njihovo funkcionalno povezivanje.