Thomas Mann: Buddenbrookovi – Propadanje jedne obitelji

Buddenbrookovi su prvi i najpoznatiji roman Thomasa Manna, zacijelo najvećega njemačkog književnika 20. stoljeća. Saga o obitelji Buddenbrook, bogatim trgovcima sa sjevera Njemačke, temelji se na autobiografskim motivima, a u njoj je Mann na veličanstven način oslikao život i običaje njemačkoga građanstva 19. stoljeća te njihovu postupnu propast.

Svijet i atmosfera Mannova rodnoga Lübecka u središtu su njegove obiteljske kronike, koja se odvija u razdoblju koje je presudno oblikovalo modernu njemačku naciju. Ipak, povijesno-politički i društveni događaji ostaju u pozadini priče i ne utječu presudno na život i sudbinu četiri naraštaja obitelji. U romanu su vidljivi utjecaji filozofije Friedricha Nietzschea te Arthura Schopenhauera, kao i Wagnerove glazbe, koji su rano oblikovali Mannov svjetonazor i estetiku.

Roman je objavljen 1901, kada je Mannu bilo tek 26 godina, a do danas je ostao najpopularnije piščevo djelo. Kritika ga svrstava među najbolja ostvarenja njemačke književnosti, a prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost Thomasu Mannu 1929. izrijekom je naveden kao jedan od glavnih razloga za nagradu.

Biblioteka Posebna izdanja, glavni urednik Luka Šeput, izvršni urednik Luka Vukušić, likovni urednik Željko Podoreški, grafički urednik Pavao Damjanović, tisak Denona d.o.o., Zagreb.

Izdavač: Matica hrvatska

Thomas Mann, njemački književnik (Lübeck, 6. VI. 1875 – Kilchberg kraj Züricha, 12. VIII. 1955). Prozaik, esejist i kritičar, jedan od najznačajnijih njemačkih autora 20. stoljeća. Potječe iz ugledne građanske obitelji. Godine 1901. objavio je romansiranu kroniku propasti patricijske obitelji pod naslovom Buddenbrookovi (Buddenbrooks), jedan od najznačajnijih modernih njemačkih romana. Iako je rano stekao svjetski ugled, prije svega romanom Buddenbrookovi, novelom Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig, 1912) i romanom Čarobna gora (Der Zauberberg, 1924), a 1929. dobio je i Nobelovu nagradu za književnost, nacistička politička kampanja 1933. prisiljava ga na odlazak u Švicarsku. Od 1939. do 1952. živio je u SAD-u, a posljednje godine života proveo je u Švicarskoj. Bio je oštar kritičar fašizma, a svojim se djelima iskazivao kao predstavnik istinskog europskoga građanskoga humanizma. Važniji romani: Josip i njegova braća (Joseph und seine Brüder, I–IV, 1933–42), Doktor Faustus (1947), Ispovijesti varalice Felixa Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1922. i 1954), Lotta u Weimaru (Lotte in Weimar, 1939), Izabranik (Der Erwählte, 1951).