Jerko Jurin Quartet: Deceptive Simplicity

Govoreći o Jurinovoj glazbi, već je na prvo slušanje jasno da je njegovo prirodno stanište u domeni takozvane postžanrovske (još jedan post!) zagrebačke scene, tj. negdje na križanjima s klupskom glazbom, elektronikom, metalom, post-rockom itd., gdje jazz predstavlja magistralu koja presijeca mapu njegovih vokabulara i interesa.

Album Deceptive Simplicity rezultat je te tranzicije u grupu ravnopravnih glazbenika, u kojoj liderovo ime više svjedoči o izvorištima benda i jezgri iz koje je glazba izrasla nego o hegemoniji jednog glazbenika. Uostalom, radi se o snažnim glazbenim osobnostima koje na najsuptilniji način sudjeluju u oblikovanju kolektivnog zvuka. To se podjednako odnosi na dvojicu eksplozivnih gitarista, Jovanovića i Čapetu, kao i na staloženog Kralja, koji svoj prepoznatljivi, sintesajzerski oblikovani bas, dokazan u Trokutu, besprijekorno uklapa i u ovaj kontekst, uz dodatak jedne vrlo upečatljive izvedbe na kontrabasu.

U smislu autorskog doprinosa albumu istaknutu ulogu imali su Jovanović i Čapeta, koji zasigurno spadaju među najuzbudljivije instrumentaliste hrvatske scene – prvi kao također vrlo važan sudionik eksperimentalne i impro scene, a drugi kao član brojnih važnih postžanrovskih bendova i kolektiva. Njih su dvojica također u zvuk ovog sastava ugradili i riznicu gitarističkog žanrovskog nasljeđa, od metala do grungea. Album je u načelu skup komadića koje su svi članovi, u različitim varijantama, rastavljali, razbijali, permutirali i ponovno sastavljali u jednu istovremeno fragmentiranu i neobično koherentnu mozaičnu cjelinu. (Lujo Parežanin, ulomak iz komentara)

Hrvatsko društvo skladatelja, Cantus d.o.o., 2024.