Može li „Mother Mary” ispuniti velika očekivanja?

Nova suradnja studija A24 i redatelja Davida Loweryja donosi nam vizualno impresivnu, ali polarizirajuću priču o slavi, identitetu i duhovima prošlosti, u kojoj glumačke snage odmjeravaju Anne Hathaway i Michaela Coel.

Kada se spoje prestižni studio A24 i vizionarski redatelj David Lowery (The Green Knight, A Ghost Story), rezultat je gotovo uvijek film koji odbija biti svrstan u jednu ladicu. Njegov najnoviji uradak, Mother Mary, opisan kao „psihoseksualni pop triler”, upravo je to – ambiciozan, vizualno opojan i duboko podijeljen između intimne drame i nadrealnog spektakla.

Povratak otpisanih

Radnja filma prati Mary (Anne Hathaway), pop zvijezdu na zalasku moći koja očajnički traži povratak na scenu nakon misterioznog skandala koji joj je zamalo uništio karijeru. U potrazi za novim vizualnim identitetom, Mary se obraća Sam (Michaela Coel), svojoj bivšoj najboljoj prijateljici i modnoj dizajnerici s kojom dijeli burnu, nedorečenu i duboko emocionalnu prošlost.

Njihov susret u izoliranom Saminom domu brzo prerasta iz poslovnog dogovora u „glumački dvoboj” visokog intenziteta. Hathaway donosi sirovu, gotovo ogoljenu ranjivost koja podsjeća na njezine najbolje uloge, dok Coel svojom stoičkom, ali prodirućom prisutnošću služi kao savršena protuteža.

Glazba kao liturgija

Ono što Mother Mary izdvaja od tipičnih filmova o glazbenoj industriji jest njezin pristup pop kulturi. Lowery ne tretira pop glazbu samo kao industriju, već kao modernu religiju. Uz originalne pjesme koje su potpisali Jack Antonoff i Charli XCX, koncertne sekvence djeluju poput religijskih rituala, dok se u pozadini provlače motivi krivnje, obožavanja i iskupljenja.

Vizualni identitet filma, za koji je zaslužan Andrew Droz Palermo, varira od statičnih, gotovo klaustrofobičnih kadrova u Saminoj radionici do fluidnih, halucinogenih prizora na stadionskim pozornicama.

Ambicija koja guši priču?

Ipak, recenzija s portala Casey Movie Mania ističe i određene slabosti. Dok je prva polovica filma čvrsto usidrena u odnosu dviju žena, druga polovica skreće u vode nadrealizma i tjelesnog horora (body horror). Kritičari primjećuju da film povremeno gubi fokus, postajući više vježba u stilu nego koherentna narativa.

Pitanje koje se postavlja je: pokušava li Lowery reći previše? Odnos slave i privatnosti, modni dizajn kao egzorcizam i duhovi prošlosti koji postaju doslovni – sve su to teme koje se isprepliću, ponekad stvarajući osjećaj pretrpanosti.

Mother Mary nije film za svakoga. On je „težak”, meditativan i povremeno pretenciozan, ali istovremeno nudi trenutke čiste filmske magije kakve rijetko viđamo u suvremenoj produkciji. Za ljubitelje Davida Loweryja i fanove studija A24, ovo je nezaobilazno iskustvo koje će se analizirati dugo nakon izlaska iz kina.