Krešimir Šakić singlom “Potopljeni brod” spaja nostalgiju i suvremeni zvuk

Već više od dvadeset godina Krešimir Šakić piše pjesme kao svojevrstan oblik „psihoterapije“ propisane samom sebi. Pjesme koje su nastajale kao način borbe protiv nesanice ili utočište od vanjskih pritisaka, a koje su dugo živjele samo u njegovoj glavi i odzvanjale tek njegovim dnevnim boravkom, malo-pomalo, gotovo gerilski, počele su se probijati u svemir. U početku napisane kao tekst u nekoj poruci, izrecitirane u laganom pijanstvu ili odsvirane najboljim prijateljima. Kasnije su neke završile na društvenim mrežama, snimljene kamerom mobitela, neke su zapisane u notnom obliku, a neke su otpjevali i „pravi pjevači“. Kad je proboj iz osobnog svemira jednom krenuo, postalo ga je nemoguće zaustaviti. Uostalom, čemu ga uopće zaustavljati?

Možda s malo simbolike u imenu, prva koja je „izronila“ na površinu je Potopljeni brod. U suradnji s Antonijom Davidom Perinom, mladim producentom koji je prepoznao emociju ove pjesme, a aranžirajući je i svirajući sve instrumente dao joj dašak suvremenosti, te uz malu pomoć dugogodišnjih prijatelja iz benda Lili Gee – Lidije Graovac i Miroslava Odaka koji su otpjevali prateće vokale (pri čemu je Odak i koautor teksta), pjesma je dobila formu u kojoj je spremna predstaviti se široj publici. Kvaliteti tog predstavljanja svakako su pridonijeli i suradnici koji su oblikovali njen vizualni identitet Željko Petreš (autor spota) i Marina Pešić (autorica fotografija) kao i izdavač Jadromar koji je odradio nevidljiv, ali važan tehničko-administrativni dio posla.

Glazba koju stvara Krešimir Šakić duboko je uronjena u europsku i mediteransku šansonu 20. stoljeća. Iako aranžmanski odjevene u suvremeno ruho, njegove pjesme mirišu na neka prošla vremena, u kojima još žive neki zatvoreni moteli i ulice kojima su odavno promijenjena imena. Glavni sastojak njegovih pjesama su razne ljubavi: proživljene ili odmaštane, duge ili kratke, ostvarene ili čeznute, tajne i one koje se ponosno nose poput ordena. Uz ljubav tu je i mjera osobnih sjećanja i promišljanja, a sve je začinjeno prstohvatom ironije i dugo dinstano na obilatoj količini nostalgije. Takav je i Potpoljeni brod.
Sve u svemu, savršena glazbeno-poetska kulisa za tišine kasnoljetnih mediteranskih večeri ili zanimljive razgovore u zimskim noćima, u nekoj zabačenoj kavani srednje Europe…    foto Marina Pešić