Umjetna inteligencija već pomaže u svemiru, ali još nije spremna biti kapetan

Filmska umjetna inteligencija bez razmišljanja upravlja svemirskim brodom, popravlja sustave i donosi odluke u nepoznatim situacijama. Stvarna umjetna inteligencija još je daleko od takve samostalnosti. Ipak, svemirske agencije već koriste njezine ograničenije oblike za vođenje rovera, izbjegavanje sudara satelita, obradu golemih količina podataka i pripremu astronauta za misije.

Najvažnija razlika između filmske i današnje umjetne inteligencije jest pouzdanost. Suvremeni sustavi mogu vrlo dobro obavljati jedan zadatak ili nekoliko blisko povezanih zadataka, ali mogu pogriješiti kada naiđu na situaciju koja nije nalik podacima na kojima su učili. U svemiru za takvu pogrešku često nema brzog popravka ni osobe koja bi odmah priskočila u pomoć.

Roveri na Marsu već koriste takozvanu usku umjetnu inteligenciju. Perseverance može analizirati minerale i procijeniti koje stijene vrijedi prikupiti, dok Curiosity koristi oblik i boju stijene kako bi odabrao mete za lasersko ispitivanje. Ti sustavi ne razumiju Mars kao čovjek, nego obrađuju snimke i mjerenja prema unaprijed definiranim ciljevima.

Takva pomoć posebno je vrijedna zato što svemirske misije stvaraju više podataka nego što ih ljudi mogu pregledati u stvarnom vremenu. Umjetna inteligencija može brzo izdvojiti uzorke, neobične signale ili moguće prepreke, a zatim ljudima ponuditi kraći popis stvari koje treba provjeriti. Time ne uklanja stručnjake iz procesa, nego im pomaže usmjeriti pažnju.

Za složenije zadatke svemirski roboti koriste autonomne sklopove sastavljene od više modula. Jedan model prepoznaje stijenu ili prepreku pomoću kamera, drugi tumači rezultat, a treći odabire sljedeći pokret. Takav lanac može biti učinkovit, ali svaka nova poveznica donosi mogućnost pogreške. Ako se prvi korak pogrešno protumači, pogrešan zaključak može se prenijeti kroz cijeli sustav.

Budući bi roboti trebali dobiti sposobnost stvaranja manjih ciljeva unutar šire misije. Primjerice, umjesto da čekaju uputu za svaki metar vožnje, mogli bi sami odlučiti kako zaobići prepreku, sačuvati energiju ili zaštititi instrument. Takva autonomija ne bi značila da robot sam mijenja cilj misije. Inženjeri bi i dalje postavljali granice, prioritete i uvjete u kojima je potrebna ljudska potvrda.

Problem je što svemir donosi uvjete koje nije lako unaprijed predvidjeti: radijaciju, ekstremne temperature, prašinu, oštećenje opreme i kašnjenje komunikacije. Umjetna inteligencija koja radi dobro na Zemlji može se ponašati drukčije kada joj nedostaju podaci ili kada se senzor zaprlja. Zato je važno ispitivati sustave u simulacijama, ali i ostaviti sigurnosne mehanizme koji mogu prekinuti nepredviđenu radnju.

Najrealnija budućnost nije svemirski kapetan koji sam zapovijeda ljudima, nego pomoćnik koji sažima podatke, predlaže poteze i preuzima male, dobro omeđene zadatke. Čovjek bi ostao u odlučujućoj petlji, osobito kada su u pitanju život astronauta, promjena cilja misije ili radnja koju se više ne može poništiti. Svemirska umjetna inteligencija zato neće pobijediti tako da bude potpuno neovisna, nego tako da bude dovoljno korisna, predvidljiva i ograničena.

Udaljenost je jedan od glavnih razloga za razvoj takve autonomije. Signal između Zemlje i Marsa može putovati dovoljno dugo da rover ne može čekati uputu za svaki kamen ili neravninu. Ako se robot može sigurno zaustaviti, promijeniti smjer ili odabrati znanstveno zanimljiv uzorak, misija postaje učinkovitija, a vrijeme komunikacije manje ograničavajuće.

Umjetna inteligencija može pomoći i satelitima. Sustav može pratiti putanje drugih objekata, prepoznati neuobičajeno ponašanje instrumenta ili odlučiti koje podatke treba prvo poslati na Zemlju. To je osobito korisno kada je veza ograničena i kada se ne može prenijeti sve što je kamera ili senzor zabilježio.

Najveći izazov nije samo inteligencija nego povjerenje. Model može pogrešno procijeniti stijenu, zamijeniti šum za važan signal ili donijeti odluku koju inženjeri nisu predvidjeli. U sustavu koji radi milijunima kilometara od Zemlje nema jednostavnog načina da se pogreška odmah ispravi. Zato se razvijaju provjere, rezervni načini rada i pravila prema kojima robot mora stati kada nije siguran.

Veliki jezični modeli mogli bi u budućnosti služiti kao pomoćnici astronautima, primjerice sažimati tehničke upute, pretraživati podatke i predlagati redoslijed zadataka. Ipak, njihova sklonost uvjerljivim, ali netočnim odgovorima znači da bi sve kritične naredbe morale prolaziti dodatnu provjeru. Najbolji sustav neće biti onaj koji se ponaša kao svemirski zapovjednik, nego onaj koji zna kada treba prepustiti odluku čovjeku.